Pozdrav, Sindža.

Lepa ti je priča, ali ima više od jednog tumačenja. Nevolja je što sve te stvari zovemo istim imenom. I ono kad Mika Antić napiše: „Umetnost – to je kad moja majka opegla košulju…“ I ono kad neki kompozitor-akademik napiše kakofoničan oratorijum u čast nekog važnog jubileja. Ne znam ko je rekao: „Ne treba tražiti sebe u umetnosti, već umetnost u sebi. Ali u stvari uopšte ne razmišljam o tome…

Mislio sam da pišem o ekologiji. I mislim da je naveći ekološki problem – lenjost. Svaki rad je uvek bolji od svake lenjosti. Čak i oni koji prave gomilu toksičnog otpada, proizvode oružje, ili prave neku drugu štetu – samo ubrzavaju točak istorije, pa ćemo se svi pre sresti sa svojom sudbinom.

A paraziti samo džabe troše vazduh koji dišu. Jedan moj drugar iz mladosti je imao nalepnicu na vratima sobe: „Besmislenima ulaz zabranjen!“

Dobra?

kralju!

Washington, DC,

Metro stanica hladnog januarskog jutra 2007.g. Čovjek na violini svira Bachovo djelo nekih 45 minuta.

Za to vrijeme, približno 2.000 ljudi prodje stanicom, većina na svom putu na posao.

3 minute nakon što je počeo sviranje, sredovječan čovjek uočava muzičara koji svira. On usporava korake, zaustavlja se par sekundi, a zatim žurno odlazi kud je namjerio.

4 minute kasnije:
Violinista prima svoj prvi dolar: žena baca novčić u šešir, te bez zastajkivanja, nastavlja hod.

6 minuta kasnije:
Mladi čovjek se naginje nad ogradom kako bi ga poslušao, zatim pogleda na ručni sat i nastavlja žureći.

10 minuta kasnije:
3-o godišnji dječak se zaustavlja. ali ga majka odvlači žureći. Malac zastaje da ponovno pogleda violinistu, no majka ga vuče i oboje odlaze žureći. Nekoliko druge djece je ponovilo ovu radnju. Svaki roditelj, bez izuzetka, je prisililo svoje dijete da nastavi hodati.

45 minuta kasnije:
Violinisata svira bez prestanka. Samo 6 ljudi se zaustavilo i poslušalo na kratko. Nekih 20-ak ljudi je dalo novac, ali je nastavilo hodati nepromijenjenim ritmom. Svirač je sakupio ukupno $32.

1 sat kasnije:
Muzičar završava svirku i nastupa tišina. Nitko to ne primjećuje. Nitko ne plješće, niti daje bilo kakvo priznanje.

Prava istina:
Nitko nije znao da je muzičar u stvari bio Joshua Bell, jedan od najvećih muzičara današnjice na svijetu. Svirao je jedan od najzahtjevnijih komada ikada napisanih, na violini vrijednoj $3.5 milijuna dolara. Samo dva dana prije ovoga Joshua Bell je rasprodao koncertnu dvoranu u Bostonu gdje je prosječna cijena sjedala bila $200.

Ovo je istinita priča. Inkognitu svirku Joshue Bella na stanici metroa je organizirao Washington Post kao dio sociološkog eksperimenta o percepciji, ukusu i ljudskim prioritetima. Postavlja se pitanje: „Da li u uobičajenom okruženju, u nepogodno vrijeme, uopće prepoznajemo ljepotu? Da li stanemo da tu ljepotu cijenimo? Prepoznajemo li talent u neočekivanom kontekstu? Koliko snobova ima medju nama koji idu na koncert plaćajući basnoslovne iznose, a to isto ne prepoznaje u drugim prigodama?“

Jedan mogući zaključak ovog eksperimenta bi mogao biti: Ako nemamo niti trenutak vremena da zastanemo i poslušamo jednog od najboljih glazbenika na svijetu, koji svira jedan od najljepših komada ikada stvorenih, na jednom od najljepših instrumenata ikada načinjenih …

KOLIKO TEK MNOŠTVO DRUGIH STVARI PROPUŠTAMO?

(Postoji i originalna Džošuina fotografija u metro stanici, ali ne mogu da je prikačim uz ovo)!

Od mene i previše.
Pozdrav, Sindža.