Industrija koje nema

posted in: ambalaža, pametovanje | 2

industrija-koje-nema

Dobio sam nedavno poziv za učešće na lokalnom sajmu ambalaže. Dobijam ga svake godine, što je donekle i logično, pošto se ambalažom pretežno bavim već dve decenije. Ali poslednjih godina nema mnogo logičnog ni racionalnog kad je ta tema u pitanju.

Samo, nije to od juče…

Ako ćemo pošteno – nikada tu nisu ni bila čista posla. U onoj nekadašnjoj velikoj zemlji, veliki proizvođači i potrošači ambalaže su bili „mamuti“ iz društvenog sektora. Marketing je bio još u povoju, baš kao i ideja o slobodnom tržištu. Braća Slovenci su nam držali lekcije (prepisane iz zapadnih „puškica“), a retke lokalne agencije su do poslova dolazile na isti način kao i socijalističke banke do velikih klijenata. „Drug K. se dogovorio sa Drugom M. da se malo pomogne Drugu F…“

A onda smo u tranziciji prvo izgubili Drugove. Pa banke. Pa većinu velikih kupaca ambalaže, kao i većinu velikih proizvođača. Ako su neki i pretekli, sasvim sigurno nisu više u domaćem vlasništvu. Slična stvar je i sa kreativnim sektorom. Najjače agencije su ekspoziture, ili „franšize“ čuvenih svetskih imena. Bez obzira što u njima mahom rade lokalni ljudi, i bez obzira na konkretnu vlasničku ili organizacionu strukturu – teško ih je nazvati domaćim. Pre svega zato što mahom rade za strane brendove. I to najčešće jedva nešto više od puke lokalizacije (čitaj: bukvalnog prevođenja).

Naša ambalažna industrija nema dakle: 1) kupce, 2) proizvođače, i 3) kreativni sektor. Ili, da malo pojasnim:

Mi nemamo – ništa!

Što nas dovodi do pitanja:  čime se ja to onda bavim?

Ako još uvek postoji nešto-kao srpska ambalažna industrija (ili bilo kakva srpska industrija) ona se već sada nalazi „ispod radara“ velikih multinacionalnih igrača. Mi zapravo skupljamo mrvice. Radimo ono što je suviše sitno i neisplativo za one koji bi mogli da se sa pravom nazovu „industrijom“. Jedan moj poslovni saradnik je ovo naše nazvao „manufakturom“ – i nije bio daleko od istine. Možda smo tehnološki nešto malo bolji od zanatlija, ali u svakom drugom smislu nismo daleko. Prosečni tiraži se iz godine u godinu smanjuju, a da bi se opstalo u igri – sve su važnija znanja koja nemaju mnogo veze sa ambalažom u užem smislu. To što se sa patosom naziva „multidisciplinarnost“ – su zapravo izviđačke lekcije iz preživljavanja: jedemo puževe i koprive, pravimo zemunice, i palimo vatru suvom mahovinom (tj: bavimo se e-marketingom, inovacijama, menjamo strukturu poslova od masovne proizvodnje u korist intelektualnih usluga, itd).

Na sreću – pošto su „iglene uši“ sve uže, oni koji uspeju da ih prođu,  lako prelaze i državne granice, pa se u globalnoj divljini ipak nekako dá preživeti. Govorim o oblasti koju poznajem, ali pretpostavljam da je situacija slična i sa drugim malim i mikro proizvodnjama i uslugama. Izviđači, ili „Grunfovi“ kako ih je Lazar Džamić lucidno nazvao, su novi anti-heroji liberalne ideje, bez obzira čime se konkretno bave.

Sticajem okolnosti u poslednjih mesec dana čitam već drugu knjigu sa sličnom tematikom i zaključkom. O prvoj sam već pisao, a druga se zove „What is graphic design for?“ Obe govore o kreativnosti na sličan način, i uvezuju je sa idejom „manufakture“ na marginama korporativnog sveta. Kao da smo, svi zajedno, priznali da je svet „ozbiljne industrije“ zauvek izgubljen i van domašaja smrtnika. U tom svetu izgleda možemo samo da budemo najamnici. Koliko god nas platili – ništa suštinski svoje tu nećemo uneti, makar se popeli do samog vrha. Pogotovo je nerealna ideja da se globalni sistem može, nekim čudom, vratiti ljudima – ili pobediti…

Ali da ne idemo predaleko u ovoj površnoj analizi. U čemu je poenta? Kada živimo u ideološkoj narkolepsiji prespavamo najinteresantnije detalje. Npr. priču kako veliki Italijanski proizvođač sirovina za ambalažnu industriju kupuje tri od pet velikih proizvođača strateške ambalaže, a savremena „monstrum“ linija prelazi granicu, i uskoro betonira monopol. Ne samo da niko neće zucnuti o tome, već će „investicija“ verovatno biti prikazana kao veliki uspeh vlade u privlačenju stranih „strateških partnera“, i bogato nagrađena budžetskim subvencijama. Uprkos notornoj činjenici je broj radnika koji će izgubiti posao neuporedivo veći od novozaposlenih. O budžetskim prihodima da ne govorimo, jer propadaju domaće firme, a profit stranih je praktično neoporeziv. Dve-tri ili pet godine kasnije sličan scenario će ponoviti neka američka ili kineska kompanija, kao što su to uradili Poljaci ili Norvežani pre neku godinu. Što bi rekla ona afrička poslovica: „Dok se slonovi tuku – trava strada.“

Ali, ako malo razmislite o tome… Travi je uglavnom svejedno.

Zar ne?

2 Responses

  1. Pedya

    Mislim da je dobitna kombinacija proizvodnja + „primenjena kreativa“. Kupac često hoće „nešto“, a da ni sam nije načisto šta bi to moglo da bude. A onda „kreativni proizvođač“, shodno svojim mogućnostima i resursima iznedri ideju koju može sam i da realizuje. To veliki niti mogu niti hoće da rade, niti im je potreban takav pristup. I mislim da je to veština koju moraju da poseduju „provlakači kroz iglene uši“.

    Pozdrav, Pedya

    PS Ja sam kupac. Priznajem. 🙂

  2. Miodrag Ristić

    Dotakao si jednu temu koja je prilično kontraverzna. Da li je pametnije dizajn poveriti samostalnom dizajneru, ili onom koji je vezan za nekog „izvođača“ (u ovom slučaju – štampariju)? Ima jakih argumenata u korist obe opcije.

    Ja kao „izvođač“ često psujem onu vrstu dizajnera koja mrzi miris boje, jednako kao i sve druge „tehničke“ detalje. Oni umesto da budu deo rešenja – intenzivno rade na pogoršavanju problema. Što se mene tiče – to je čist anti-dizajn. Neretko se manjak ideja nadoknađuje besumučnim pravljenjem problema štampi ili doradi, a originalnost traži „s one strane izvodljivog“. Ljudi su u takvom tripu da pobrkaju sopstvenu nekompetentnost – sa originalnošću. Što bi De Bono rekao: „Nije nimalo teško biti originalan. Teško je imati smisla…“

    Ima naravno i profesionalaca koji su na visini zadatka, i oni se uglavnom drže van zone rizika. Ipak, povremeno se desi da neko „padne s marsa“ – ali stvarno napravi neki prodor, nešto oko čega se vredelo pomučiti. Baš retko, ali ponekad vredi…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *