Kameleon i razbijeno ogledalo

posted in: Fikcija | 2

kameleon-i-razbijeno-ogledalo

Sretnem ga povremeno, u prolazu. Obično na pijaci. Razgovor započnem uvek istim pitanjem, ali njegov odgovor se svaki put pomalo razlikuje. Ne pamtim sve u detalje, ali odprilike ovako:

Pre nekoliko godina:

– Ćao Bojane. Kako je? Kako posao?

– Ej, ćao! Ma pusti me… Eto, i dalje sam u onoj našoj staroj firmi. Blago tebi, ti si pobegao na vreme. Puklo sve burazeru! Nismo primili platu ŠEST GODINA! Ništa! Ni socijalno. Sedim tamo k’o panj i čekam. Bog zna šta čekam… I šta tamo uopšte ima za čoveka mog obrazovanja i iskustva u struci? Niko ni prašinu nije obrisao deset godina! A posao? Sve preoteli privatnici! Đubrad! Mislim, tebi svaka čast, ti si iz nekog drugog filma… Ali to bre sve sam go lopov i vucibatina. Niti plaća radnike, niti porez… Samo tutne neku kintu tamo gde treba, i bog da ga vidi. Slizalo se to, moj brajko, sve sa ovim pokvarenim birokratama. A to ti je tek sorta, da ti ne pričam. Umesto da nam pomognu, da nam obezbede nekakav kredit, donaciju, nešto… Da malo prodišemo, da uhvatimo zalet… Ali ne. Samo bulazne o toj Evropi, presipaju iz šupljeg u prazno, prosipaju floskule, i gađaju se demagogijom. A sve trpaju sebi u džep. I kakva korist od njih? A vidi šta ih se nakotilo.  To kad krenu da izlaze iz tih agencija, javnih ustanova, ministarstava… Ko da se – da prostiš – izlila neka septička jama! Govna!
Ma, sve bih ja to u rudnik!

Par godina kasnije:

– Ćao Bojane. Kako je? Kako posao?

– Ej, ćao! Ma pusti me… Eto, zezn’o sam se k’o i ti. Otvorio nešto privatno, jeb’ga… Znaš i sam, šta da ti pričam… Muljam nešto preko stare firme, petljam…  Koji su to paraziti, bog te – da ne veruješ. Sede tamo ko trutovi, deset – dva’es godina. Bruka. Otimaju nam od usta da bi mogli da foliraju nekakav socijalni mir. To sve treba srušiti do temelja, banda neradnička… Ali to ti je glasačka mašina, sve ti je to u dilu: ovi naši paraziti, i ova politikantska vrhuška. Sve to nama pije krv, brajko moj, a ti crkni! Džaba je svo moje obazovanje i iskustvo u biznisu… Šta možeš da postigneš u takvom sistemu gde se ne ceni privatna inicijativa? Proganjaju te kao da si nekakav kriminalac. Mi smo jedini koju tu fol-nešto rade, ali boli njih. Sisaju te strane fondove, arče kredite, glume ludilo… Mi smo im zadnja briga. Ali zato svako ‘oće kintu. Dal’ u levi, dal’ u desni džep. Trpaju sa obe ruke! Zato svi i ‘oće da se uvale na nekakve državne jasle. Em ti kaplje platica radio-ne-radio – em se malo očešeš i sa strane…
Ma, sve bih ja to u rudnik!

Nedugo potom:

– Ćao Bojane. Kako je? Kako posao?

– Ej, ćao! Ma pusti me… Prešao sam tu u jednu Državnu Agenciju. Krvav posao! Nemaš pojma kako je to kad si razapet između evrointegracija, socijalnog mira, malih i srednjih preduzeća… Hoćeš svima da ugodiš, ali ne ide. Sve je to bagra, druže moj! Svako tu gleda samo svoj uski lični interes, a niko pojma nema… Niko ne vidi širu sliku, perspektivu. Uzalud je sve moje obazovanje i iskustvo na projektima… Ne mogu nikome da objasnim da moramo da zalegnemo, da se obrazujemo, da uhvatimo priključak… Imaš tu neku masu fosila koji žive u kenozoiku, i misle da neko ima interesa da ih spasava iz njihove paučine.  Ali – dosta smo mi čuvali socijalni mir, vreme je da se ide dalje… Ne možemo mi to da vučemo više na grbači… Ili ovi nazovi-preduzetnici! Mislim, tebi svaka čast, ti si iz drugog filma… Ali ovi nepismeni krimogeni likovi, šta oni misle  – da je ovo 19-ti vek? Pa ne može to tako rođaci – mora da se zna neki red! Nemaju ni jedan papir, ni lovu, ni kadrove, ništa… A hoće da glume neko „tržište“? Daleko smo mi od toga. Nema ništa od nas dok nama ne dođe pravi STRANI KAPITALISTA, pa da vidiš majci… Ovo naše ti je sve čist javašluk i muvačina… Kao, smetaju im evropski projekti, kadrovi, zakoni… Pa šta bi oni? Mastiljavu olovku i računaljku? I ostrvilo se to, da ti kažem… Hoće da isteruju pravdu, da prebrojavaju državne službenike. Ma nemoj! Šta treba da najstručniji kadrovi idu autobusom na posao, i rade za minimalac? Ako hoćeš sistem, slobode i prava na svetskom nivom – moraš svetski i da ih platiš. Nema tu mesta improvizacjama. Nije to nekakvo buđavo sindikalno samoupravljanje, ili neka stihijska voluntaristička privatna inicijativa… Neee, mnogo smo se prozlili i pokvarili, od te silne bede i sirotinje…
Ma, sve bih ja to u rudnik!

* * *
Pozdravim Bojana klimanjem glave. Ušlo mi u naviku da ne pričam mnogo kad se sa njim sretnem, već samo klimam. A i što da ne? Pa mislim – u pravu je čovek, zar ne?

On je uvek u pravu…

2 Responses

  1. Džiadžojka

    Sve vreme, dok sam čitala, u glavi sam videla Bojana, nesuđenog rudara, kako stoji iza neke tezge, pošto si rekao da se viđate na pijaci, pa reko’ – čovek sigurno radi 2 posla! Posle sam se osvestila i shvatila da ne radi ni jedan, pa krenula da pišem komentar, sama se sebi divim kol’ko sam mudra… Pa obrišem. Pa napravim fazon, nasmejem sebe lepo… Pa obrišem. Pa se razljutim, bogati, isvađam se i sa tobom i sa Bojanom… Pa obrišem.
    I nemam šta da kažem.
    The end.

    • detozin

      Tipična Dži: kad „nema šta da kaže“ napravi čitavu epizodu… Ali, meni ulepša jutro.
      Malo li je na ovu depresiju?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *