Pismo rodjaku u dijaspori

posted in: iskustva, pametovanje | 1

dijaspora

Pola detinjstva  sam patio što takvog rođaka nisam imao. Sećam se kad je mom najboljem drugu Zoranu jednom prilikom došao stric iz dalekog Čilea, pa njemu i meni (koji sam se slučajno tu zatekao) dao po jednu „crvenu“ za sladoled. Bogtemazo! Meni to tih godina bio džeparac za dva meseca! Ili ono kad svake godine oko božića drugarima iz komšiluka dodje najstariji brat iz Manhajma, dotera novog Forda, i donese SVE što ne možeš ni da zamisliš… I svi ti drugi drugovi i drugarice što su imali nekoga „preko“ da odu malo za raspust, ili da im dođu u goste, i donesu dah tog velikog i lepog sveta. A ja? Kod dede u Rumu, ili kod drugog dede u Beograd. Mnogo lep kraj, odmah ispod Cvetkove pijace…

Pa opet – što kaže naš narod „ko zna zašto je to dobro“. Kad sam odrastao čak sam neko vreme i radio u inostranstvu, rešio tamo neke važne životne probleme i obezbedio solidnu „startnu osnovu“. Ali nikada nisam bio u opasnosti da postanem „Petrović“. Tako smo na postrojenju u Libiji zvali one koji su na „trajnom-privremenom radu“. Kasnije sam, kao preduzetnik, mnogo puta pomislio nešto u stilu: „ko zna kakav bi mi život bio da sam ovu istu energiju i vreme trošio na nekom drugom mestu“ – ali to nikada nije bilo ništa više od lagane jadikovke nad zlom preduzetničkom sudbinom u zemlji ogrezloj u parazitizam. Kajanje? Ma ‘ajte molim vas!

Zašto da se kajem?

Ponekad pročitam ispovest ili intervju nekog od naših ljudi „od preko“. Nekolicinu sam lično upoznao, sa nekima čak i poslovao. Ipak, mislim da se u suštini ne razumemo. Mi njihove svetove verovatno vidimo dvodimenzionalno i površinski, a njihovo viđenje našeg je sem te površnosti opterećeno još i komplikovanom smešom nostalgije i razočarenja. U tom večitom nesporazumu obe strane su (genetski) obdarene idejom da tačno znaju šta onoj drugoj fali. Ne kažem da oni nisu često u pravu, ali većina toga šta nam mogu reći mi znamo 100 puta bolje, samo nije baš pametno da o tome javno laprdamo. Pa opet kad se pojavi neki moler iz neke vukojebine u Indijani,  i puna mu usta priče kako nikada ne bi investirao u Srbiju, ne možeš da ne pomisliš kako je ta U.S.A. zemlja obećana. Kad čak i tako priprosti ljudi mogu tamo da rade i zarade…

Ali realno – šta ima tamo za mene? Pretpostavimo da nekako preselim ceo svoj posao na primer baš u tu Indijanu. Dvadesetak radnika, nekoliko USA-patenata, bolje mašine, bolji auto, veća kuća… Možda i malo ekstra luksuza, recimo jedna manja jahta… Jel’ ima neka veća bara u toj Indijani?

Ali čemu sve to? Hoće li me pozvati da budem član Rotary kluba? Da budem u savetu roditelja u lokalnoj srednjoj školi? Da li će moje dete biti u najboljih 100 učenika u lokalnoj zajednici? Da li će me zvati na golf, na splavarenje (jel’ ima neko splavarenje u Indijani?), na turnir u preferansu…

I najvažnije od svega – čime ću ja to zadužiti lokalnu zajednicu? I koju lokalnu zajednicu? Kome sam ja uopšte dužan? Ako ti je Indijana kupila gliser (čak i ako nemaš gde da ga voziš) onda si dužan Indijani, zar ne? Što bi onda „investirao“ u Srbiju? Ostavi 100 dolara na ikonu, zapali sveću – i tutanj! Šta u stvari žele ljudi koji dođu iz daleka, pa krenu da hvataju ovdašnje političare za rukav, da prave neke šeme i dilove, slikaju se za novine… Pa na kraju, kao npr Čavić,  zapale odakle su i došli, čim shvate da u njima lokalni moćnici vide samo pokretnu kasicu-prasicu.

Rodjače, ne treba nama tvoje iskustvo iz biznisa u dijaspori. Veruj mi na reč – ni tebi ono ovde neće mnogo pomoći. Sve ono što ti ovde LIČI na zapad, poslovnost, preciznost, pouzdanost – je upravo ono čega najviše treba da se čuvaš. A ponekad – i obratno. Realno – ovde nikoga nije briga da li ćeš ti (ili nećeš) uložiti svoj novac. Pogotovo nikoga nije briga da li ćeš u tome imati uspeha. Ako hoćeš da uspešno posluješ – razgovaraj sa ljudima koji imaju isti interes kao i ti. Sa svojim budućim kupcima i dobavljačima, sa onima koji će raditi za tebe ili sa tobom. Mani se novinara, a naročito političara. To da zna nešto pošteno da radi – ne bi tebe tapšalo po ramenu…

Ali prvo i pre svega moraš da ze zapitaš – ko si, i šta si? Da li radiš to što radiš zbog onog glisera na klocnama, ili zato da ne bi bio white-trash? Ili zato što voliš da radiš? Ili te loži da voziš isti auto kao lokalni narko diler? Možda te pokreće želja da te poštuju i cene, ili ti je cilj da ti SAM budeš zadovoljan sobom? Da ostaviš nešto iza sebe? Definitivno postoje „investicije“ koje najbolje uspevaju kod kuće.

Gde god ona bila…

.

  1. SindžaMrsomud

    Sjajno viđenje stvari.
    Lepo je kada ti se razmišljanja poklapaju s nečijim.
    ne mora baš u dlaku… različiti smo ljudi.
    Drago mi je i što si napisao nešto… analitički… posle dužeg vremena.

    Pozdrav,
    Sindža.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *