Buuši! Buuuši! HaHaHa…

za BeogradU prošloj godini je registrovano 35.299 novih preduzeća i radnji, a u isto vreme je ugašeno 37.168. Ceo jedan grad veličine Pančeva je izbrisan iz evidencije privrednih subjekata. Zamišljam avetinjske ulice, zamandaljene lokale, napuštene hale… I ljude koji su negde otišli…

Za Beograd?

Postoji podatak da se u Beograd svakog dana useli u proseku 500 ljudi. Jedan političar je pre neko veče lucidno primetio da je danas ideal raditi u državnoj službi – i živeti u Beogradu! Izgleda je 80% najobrazovanijih i najstručnijih ljudi u Srbiji uspelo u toj nameri. To je, naime zvaničan podatak o broju stručnjaka koji rade u državnim institucijama. I većina zaista živi u Beogradu…

U svetu je uglavnom obrnuto. Ponegde i više od 90% najsposobnih stručnjaka rade u privatnom sektoru. Logično, jer tamo se prave pare, najbolje su plate, i najbolji uslovi… Na stranu to što su u privatnom sektoru i najveći poslovni i stručni izazovi, naravno i srazmerne šanse da se izgrade profesionalna karijera i ugled… Takodje je vrlo popularno živeti i raditi u pitoresknim krajevima poput Provanse, ili Kalabrije, na ceni su salaši, letnjikovci, i stare kuće u seoskom okruženju, što dalje od bučnih, preskupih, i dehumanizovanih gradova…

Sve obrnuto nego kod nas.

Ali, da li su to zaista dva problema, ili samo dva simtoma istog kancera? Zašto su kod nas gradovi u unutrašnjosti (a o selima da i ne govorimo) sve siromašniji, a stručnjaci sve dalje od bilo kakvog korisnog (konkretnog, tržišnog) posla?

Mislim da niko ozbiljan ne veruje da smo mi toliko specifična zemlja u kojoj važe čak i neki drugačiji ekonomski zakoni. Čak i zvanična statistika (a znate šta kažu za statistiku) beleži da 50% izvoza i 55% BDP-a prave mala i srednja preduzeća (čitaj: „privatna“ pošto mi drugih nemamo). 68% svih zaposlenih radi u MSP, a toliki je i ukupan promet koji prave. Znači – nismo ni bolji ni gori od drugih, osim u jednoj stvari:

Kod nas su MSP zadnja rupa na svirali! Trinaesto prase! Mi smo dno-dna. Sistematski nas pljačka, kinji, ugnjetava, ponižava, i vredja – ko god stigne. Od zakonodavca, državne uprave, „nezavisnog“ sudstva, i „nezavisnih“ medija… Pa sve do sive ekonomije koja uz blagoslov politike kobajagi čuva socijalni mir (valjda u Kini?) – tako što nelojalnom konkurencijom ostavlja hiljade ljudi bez posla…

U EU postoji jedan princip koje se zove „Think Small First“ – svaki propis, zakon, uredba, praksa – prvo se prilagodjava i testira na malim preduzećima. Ako je dobro za male – dobro je za sve…

A šta radi naša država? Od uvodjenja PDV-a svi preduzetnici horski pevaju istu pesmu: Plaćanje PDV-a na obavljene usluge, ili isporučenu robu (umesto na ono što je zaista naplaćeno) direktno generiše začarano kolo nelikvidnosti, prebacuje teret državne neefikasnosti, lopovluka, i javašluka na mala preduzeća. Nije nevažno za ovu priču da su upravo država i njeni „miljenici“ – najveći dužnici… I zato sve što je trulo u ovoj zemlji na kraju završi na ledjima MSP. Onih par hiljada firmi sa početka teksta su tu državnu strategiju platili glavom. A ono što upropaštava MSP – ni drugima ne može ništa dobro doneti, bar ne na duge staze…

– „Duge staze? Jel’ ste neke staze spominjali?“ –  Država je malo nagluva? Ili priglupa? Ili joj savršeno odgovara da ne čuje ovaj ropac…

U medjuvremenu, dok se dovikujemo sa državom, na MSP pada i teret njene kvazi-modernizacije, uvodjenja neprimenljivih standarda, demagoške socijalne politike (u invalidsku – pa na buvljak, ili: jednim potezom – ukopaš trojicu)… Takodje izdržavamo i bezbrojne agencije, institute, i budi-bog-s-nama-institucije, koje nas zahvalno globe, kažnjavaju, reketiraju, kod svake bele kuće nam otimaju neke takse, namete, firmarine… Da ne budu zaludni – javna (monopolska) preduzeća, lokalne (feudo) samouprave, i Kurta&MurtaCo – se takmiče u smišljanju novih metoda za cedjenje suve drenovine… Dahije su bile Diznilend. A ima i nekih finih ljudi koji nas samo lepo zamole da ih sponzorišemo (pošto – na žalost – više nema ko drugi)…

Poseban problem je što je taj zbrdo-zdolisan, nepismen, i potpuno konfuzan aparat, koji je godinama stihijski popunjavan partijskim pionima, stigao do tačke pucanja. Posle Telekoma ostaje još EPS – verovatno za neke skorašnje izbore koje nećemo dugo čekati. Znači – nema više šta da se proda. A kad ostanete i bez kuće, i bez zemlje, kad sve proćerdate i raspete – više vam niko neće dati ni na zajam.

I šta ćemo onda?

Dva su moguća scenarija. Crna verzija je da isto ono što su godinama radili državnom sektoru (dok ga nisu sasvim devastirali) – nastave da rade privatnom. Političke oligarhije će u nedostatku „žive love“ da krenu u direktno reketiranje, ubacivanjem svojih kadrova, i na klasičnu mafijašku igru „zaštite“… Sve to naravo uz obilnu pomoć „nezavisnog sudstva“,  „istraživačkog novinarstva“, ogromnu količinu demagogije, populizma, ordinarnih laži, i golog nasilja… Sve dok onaj koji ostane poslednji – ne ugasi svetlo.

U optimističnoj varijanti EU će nas prisiliti preko zakona o finansiranju stranaka, i drugih sličnih zakona (naravno uz mnogo podmićivanja, pretnji, i ucena) da se vrhovi stranaka polako otresu većeg dela najvatrenijih (plaćenih) sledbenika. Čim se smanji varijanta za „leba bez motike“ – oni bistri će sami potražiti sigurnije uhlebljenje od „agencija za presipanje šupljeg u prazno i reketiranje papana“. Istovremeno, njihova mafijaška moć će se polako vratiti nazad u normalne legalne institucije, a sistemska korupcija će se istopiti kao lanjski sneg. Politika će na kraju postati smarački posao za narcisoidne altruiste, a državna služba utočište nemaštovitih i ne preterano sposobnih (ali zato – vrlo zahvalnih i ljubaznih)…

Po tom scenariju (koji nadam se nećemo predugo čekati) – većina će ponovo morati da radi nešto korisno da bi imali šta da jedu, a samim tim će rad, znanje, i druge zaboravljene vrline ponovo biti na ceni. Oni koji dožive ovaj Period Posle Kuge – svega ovoga što nam se sada dešava sećaće se kao košmarnog sna…

Najbolja vest koju sam u poslednje vreme čuo je da je jedan od uslova koje EU postavlja pred nas da Vlada mora da ozbiljno razgovara sa MSP, i da uvaži njihovu stvarnu ulogu u društvu… Do sada se pokazalo da Vlada (&Bajka) znatno teže uspevaju da izvaćare nemaštovite Evropljane – nego što im to polazi za rukom sa domaćom hipnotisanom gomilom… Znači, sa malo sreće i uz božiju pomoć – moglo bi da upali?

Umalo da zaboravim:  a Beograd?

Kada se sve stvari postave na svoje mesto, i kada se u centralama stranaka više ne bude odlučivalo koga će u tamo nekoj opusteloj zabiti zaposliti na mesto pomoćnika zamenika portira u lokalnom Domu Kulture (u kome nema ni pristojnog WC-a)… Tada će i Beograd postati varoš k’o i svaka druga.

Samo malko veća…

.

12 Responses

    • miodrag ristić

      „Svi će stati pod jednu krušku“ – rekoše Tarabići.
      Njujork je „Velika jabuka“ – Beograd možemo da zovemo „Velika kruška“

  1. milja lukić

    Da li gledaš emisiju o zaboravljenoj Srbiji?
    Jedan dečko, neposredan ali elokventan i vrlo simpatičan, ide po selima u kojima mahom žive samo starci, provede s njima dan-dva, sve radi isto što i oni i… snima! RTS 1.
    Gledaj ako nisi, odlično je i ista je tema kao i tvoja u ovom postu.

    • Miodrag Ristić

      Gledao sam. Ali, ima i tu jedna iluzija – on se vere po nekim vrletima, daleko od puteva… Ali, pustoš je i praktično nadomak Beograda. Jesenas sam zalutao u Kovinskim i Belocrkvanskim selima – predivna priroda, plodna zemlja… Do pre samo 20-tak godina bilo je i prilično urbano (put, struja,voda). Kažu mi da je u nekim selima moguće kupiti veliku švapsku kuću sa okućnicom za 5.ooo eura. Na stotine njih propadaju prazne, a niko ih neće. U Belgiji i Holandiji ispred takvih kuća stoje parkirani automobili od 200.000 Eura…

  2. jungle queen

    Pomalo tužno što se sve vuče u Bg, a ostatak države biva sve siromašniji. To je samo dokaz da se o budućnosti ove zemlje na dugoročnom planu ni ne razmišlja.

    • Miodrag Ristić

      Slažem se. Nekad sam mislio da se ekonomska politika vodi pod uticajem lobriranja (pristojno rečeno) od strane krupnog kapitala. Ali nisam bio u pravu. Ovo zapravo – ne odgovara nikome. Šta će krupnom kapitalu tržište od 6-7 miliona ljudi koji ne mogu ništa da kupe, osim najosnovnijih životnih namirnica? Mislim da je u pitanju obična elementarna gluposti i nesposobnost. Nije ni čudno kad je mnogim kadrovima po ministarstvima to prvo radno mesto u životu.

  3. prešlicavanje

    Pre neki dan vodoinstalater petlja po stanu i kaze mi usput, izmedju dva ventila: za ovih par godina, oko nas 10.000 se iselilo iz Kursumlije i doslo u Beograd, ovde jos jedino ima posla… A tamo imam i kucu i zemlju, ali sta vredi kad nemam sta da radim.

    • Miodrag Ristić

      U tom grmu leži zec. Nema posla – nema ljudi – nema života… Upoznao sam čoveka koji je investirao u jedno malo mesto u Banatu – podigao ozbiljan pogon za deficitaran proizvod sa izvoznim šansama… Neko vreme je bio jedina ozbiljna firma u okolini, a onda su došli iz opštine da ga reketiraju na osnovu nekakvog elaborata o zagadjivanju okoline. Inače, „najprljaviji“ deo njegove tehnologije je elektrostatička plastifikacija (emajliranje) metala. Nema dimnjak, nema otpadne vode, praktično nema nikakav otpad…
      Sad više nema ni te fabrike. Mesto je toliko ekološki čisto da uskoro neće biti ni ljudi…

  4. snelle

    Bravo! Članak je odličan i baš odražava našu situaciju.
    Pošto se namere EU kod naših komšija Rumuna i Bugara nisu baš pokazale kao dobronamerne, ne verujem da možemo očekivati od njih pomoć koja bi bila u našem interesu.
    A ni ona prva opcija mi se ne dopada:(
    Biće da ćemo ipak morati sami zasukati rukave i očistiti svoje dvorište.

    • Miodrag Ristić

      Čuo sam dosta priča npr oko gušenja poljoprivrede u Rumuniji… Mislim da ću tokom godine ići tamo pa ću čuti sve „iz prve ruke“… Ali sa druge strane – upravo radim na jednom projektu prekogranične saradnje gde su u igri velike pare iz tzv „pred-pristupnih fondova“… Kao i uvek, verujem da ništa nije crno ili belo. Ima još jedna stvar o kojoj vredi razmišljati: npr u Banatu je i dan danas najveći deo kapitalne infrastrukture (i manje više – svega ostalog) napravljen u vreme Marije Terezije. Poražavajuće ili ne, ali definitivno se naša energija zbog nečega rasipa. Nemam nameru da nešto imputiram, ali dok naša privatna dvorišta možda i liče na nešto, to se nikako ne može reći za one zajedničke poslove… Tako da se bojim da ni ti zasukani rukavi nebi mnogo pomogli…

  5. DokonaPopadija

    Uf, stvarno sjajan tekst. Dotakao je vrlo ozbiljnu problematiku. Jedini problem je što ta priča ima toliko aspekata, da može ozbiljan doktorat na tu temu da se napiše. Zašto se privreda Srbije svela na trgovinu? Ko je ubio proizvodnju? Zašto prosečan Srbin nema ambicija, pa misli da je najbolje za njega da se nakači na državnu sisu i prima prosečnu platu do penzije? Zašto treba milion i jedna administartivna zajebancija da bi izvezao jedan komad nečega? Zašto u PU rade nezanalice..? I tako dalje i tako dalje…

    • Miodrag Ristić

      Pitanja su ti vrlo „sugestivna“ – pa prosto može da se namiriše nekakva „zavera“ koja stoji iza svega. Ipak, mislim da je to samo privid. Svi se (logično) trude da maksimalno izguraju sopstvene interese. Kao na sudu: jedan tuži – drugi brani, pa se na kraju dodje do nečega… Problem je što mi nemamo svoju stranu – mi mislimo da je naša strana – NJIHOVA STRANA… I onda stvari ispadnu gore nego što je iko želeo jer izostane (očekivani) kompromis… Što reče Bobićka – ne treba zaboraviti da su naši Evroentuzijasti – bivši marksisti.

      A to je fest-zaguljena sorta…

      p.s. dobrodošlica svim dragim NOVIM gostima…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *