Kutija za zelene šešire

Strogo stručna pitanja više nisu ozbiljna pitanja. Parafrazirajući Džona Kejdža ne želim da kažem kako su svi važni problemi rešeni. Naprotiv! Ali problemi su se iz prvog – premestili u drugi deo rečenice: stručnost naravno nije sporna – količina znanja je verovatno daleko veća nego što ga jedna osoba uopšte može absorbovati, a SIGURNO je mnogo veća nego što joj je za produktivan život potrebno… Pravi problem je u OZBILJNOSTI, u praktičnom odnosu prema znanju, u njegovoj upotrebi.

Ovaj tekst sam najavio (pretenciozno) uz pomoć de Bona. Čoveka koji „drma“ sistem mišljenja star 2.400 godina, koji priča o „izlaženju iz kutije“, o realnoj koristi koja pravu kreativnost razlikuje od one lažne, o  „raznobojnim šeširima“ (pogledima na stvarnost), gde je zelena boja izabrana kao simbol za kreativno razmišljanje…

Izgleda mi je ipak trebalo „zaledje“ u obliku jednog autoriteta tog kalibra, da bih se osmelio da kažem neke stvari. Zaista, osim uvodnog citata (iz odlične knjige What is Graphics Design“ od Quentin Newark-a), na ovom blogu ima još samo par tekstova posvećenih dizajnu. Može da čudi s obzirom da je to ono čime se skoro 20 godina bavim (i od čega plaćam račune). Dva su dominantna razloga: prvi – da su moji stavovi po tom pitanju vrlo „usamljeni“ i direktno konfrontirani sa „mainstream-om“, a drugi je mala verovatnoća da bi drugim ljudima moji stavovi mogli biti od neke naročite koristi.
Prvi razlog sam rešio da večeras gurnem pod tepih, a što se tiče drugog – sami se snadjite…

Dizajn je za mene kreativna disciplina čija je suština u rešavanju problema. Bilo kakvih: praktičnih, teorijskih, estetskih, tehničkih, novčanih, marketinških, psiholoških, socijalnih… Po pravilu su svi problemi zapravo komplikovana mešavina, složena i višeslojna. Svaki segment (zapravo – veštački odvojen od celine, zahvaljujući naravno našim stručnim „specijalnostima“) ima svoju unutrašnju logiku, istoriju i implikacije. Naravno, svaki od elementa je u brojnim i višekanalnim relacijama sa drugim segmentima, tako da su problemi zapravo onoliko komplikovani – koliko VI želite da oni to budu… 
Uzeću jedan svež primer, samo kao ilustraciju: Klijent proizvodi zaštitne ukrasne lajsne (prstenove) za alu-felne. Originalan, nov proizvod, sa globalnim tržištem. Proizvod je i do sada nekako „išao“, ali je ambalaža (providna najlon kesa) bila glavni razlog za siromašan i slab imidž i direktno desetkovala potencijalni profit, ali i ozbiljno ugrožavala budućnost celog poslovnog poduhvata.
Treba dakle – sve spakovati tako da zauzme atraktivno mesto na rafovima prodavnica, da se „prodaje samo“, da izaziva želju… Ali, problema ima milion!

Tehnički – ovo je noćna mora! Prstenovi su amorfni, šuplji, nemaju jasnu formu, „nevidljivi“ su, a uz sve to – ima ih u mnogo raznih veličina… Na to se direktno nadovezuje grupa finansijskih problema: ako bi se za svaku dimenziju radila posebna kutija, investicija bi bila ogromna, ako se radi klasična kutija prema najvećoj dimenziji, manje dimenzije će „skakati“ po njoj (i cepati je). Tu su i drugi tehničko/finansijski problemi: format štampe i materijala je prevelik za očekivanu (opravdanu) cenu… Svaki cent više množi se sa rabatima, provizijama, transportnim troškovima, bankarskim kamatama… Svaki cent više nego što je neophodno – je cent manje za druge vidove marketinške promocije, a to znači i srazmerno manju prodaju, obrt i profit…

Neko je rekao MARKETING? (u užem smislu, jer SVE je marketing) Ako proizvod ima zaštitnu i ukrasnu funkciju – koju potencirati? Koji su racionalni, a koji prikriveni (emotivni) motivi za kupovinu. Da li su isti u svim zemljama? U Evropi i Americi? Koja vrsta „ikonografije“ pokreće ciljnu grupu? Koje asocijacije bude želju? Šta je ono što budući kupci ZAISTA žele da poseduju kada se odluče da kupe ovaj proizvod?

Ali pitanja se i dalje vrte u spiralama oko rešenja. Ako se zbog neophodnih ušteda radi display-pack umesto klasične kutije, sklapanje ambalaže će biti sporije (i skuplje). Šta kaže matematika? A boje? Crna! Sjajno plastificirana, sa nijasnama hromiranog metala. Možda malo „fluo“ detalja? Pastelno zelena je asocijacija na „nitro“ – tj. na „tuning&styling“, ali i na „hi-tech“ dizajn. Dolaze u obzir i tribali, i air-brush, naravno i „macho“ asocijacije, ali mora se voditi računa i o porodičnim ljudima koji će na prvo mesto stavljati uštedu na popravljanju oštećenih felni. (Ali Ipak će 90% kupaca biti muškarci – kakvi god?)
Konstruisali smo sve prema željenim parametrima, zaokružili ideju, željeni imidž – u hodu rešavamo sitnije probleme, tipografiju (uskladiti fontove medjusobno – i sa ukupnim utiskom), fotosi moraju da se „ispeglaju“ tako da bude očigledna svrha proizvoda – ali da se izbegne identifikacija sa bilo kojim prozvodjačem automobila i/ili felni (da se drugi nebi naljutili). Ali postoji još zamki: mora se napraviti i „izlazna strategija“ – kako će se proizvod modifikovati i „osavremenjavati“ uz minimalne troškove? Buduće izmene dizajna moraju biti lake i brze, barem u skladu sa dinamikom planiranih poboljšanja, ili izbacivanja novih varijeteta proizvoda, ili nastupima na novim tržištima…

Većina dizajnera koje ja poznajem smatra da sve ovo (što sam samo „ovlaš okrznuo“ u prethodnih par pasusa) – nije njihov posao! Oni se uglavnom bave estetizacijom, „šarenim slikama“, eventualno „tolerišu“ neke marketinške diktate, ili malo koketiraju sa psihologijim, ili nekom drugom „logijom“ po sopstvenom izboru… Što bi rekao de Bono – oni misle da je njihov posao da „nose zeleni šešir“, da budu kreativni, ili  narodski rečeno – da smišljaju gluposti. Većina dizajnera gaji neskrivenu odvratnost prema zanatsko-tehničkoj strani posla (bukvalno – zapuše nos kad ulaze u štampariju, a majstore/radnike obavezno gledaju „sa visine“). Mnogi dizajneri veruju (kao u Newark-ovom citatu na vrhu strane) da su klijenti i njihovi glupi proizvodi samo smetnja koja im stoji na putu ka briljantnoj kreativnosti.
Odakle ovaj tragičan nesporazum? Ako malo čitate istoriju dizajna, videćete da se dva pristupa sukobljavaju  oduvek.  U vreme Bauhausa dizajneri su bili „šegrti“ koji su morali da ispeku zanat, i da pri tom dobro isprljaju ruke (ali im je zato sve bilo kristalno jasno)… Ali stajling (besmislena estetizacija, ukrašavanje)  se stalno iznova vraća, i često u vremenima krize nadvlada pravi dizajn, i gurne ga u stranu. Umesto ozbiljne potrage za rešenjima, na sceni preovlada sveopšte prepisivanje i podražavanje. Umberto Eko je dotakao tu temu kada je govorio o uzajamnom uticaju elitnog i anonimnog dizajna. Kriza o kojoj se radi, na većinu ljudi deluje tako da se sve više zatvaraju u svoju kutiju, izolovani za stvarne uticaje, stvarnu provokaciju, i neophodan rizik. Nije zapravo jasno šta je tu čemu uzrok. Da li ovakve idejne krize zapravo i nastupaju onda kada jedan obrazac razmišljanja postane do te mere dominantan,  da „ozbiljni“ ljudi više ne mogu sebi da dopuste ni običnu sumnju?

Kao što rekoh na početku: Strogo stručna pitanja više nisu ozbiljna pitanja.

Izgleda je kucnuo čas da se neki „neozbiljni ljudi“ nasmeju svemu u lice, i postave neka nova pitanja? Ironija je što je izlaz iz kutije na kojoj piše: „KREATIVNOST – Pazi lomljivo!“ na suprotnoj strani od one na koju su svi navalili…

Ali da bi to shvatili – moraće da skinu zeleni šešir.
.

7 Responses

  1. Kajzer Soze

    Bo,vid`o,al nemam ništa pametno da dodam, nije moj fah. Samo napred,enivej.

  2. amarilis.online

    Što reče Kajzer, nije moj fah, ali si me stvarno zainteresovao. Sve sam bila nesto u guzvi, pa sam se vracala da natenane odslusam g. de Bona, pa da sklopim sliku u glavi. Sve u svemu jako sam impresionirana i pomenutim gospodinom i tvojim postom.

  3. Pedya

    Volim ove tvoje "crtice iz života". 😉 Na žalost i ja sam se susretao sa "kreativnim" rešenjima dizajnera koji verovatno nikad nisu zavirili u štampariju i nemaju pojma o tome šta se tamo zaista može napraviti, a šta ne. I koliko to košta. Ako "to" uopšte može da se napravi. Njih ništa od toga ne dotiče, jer oni su umetnici za koje su takve trivijalnosti "samo smetnja koja im stoji na putu ka briljantnoj kreativnosti" kako ti lepo reče.

    PS Kad već pričaš o de Bonovih šest šešira, stavi neki link na njih… 😉

  4. Milko

    Vidim da ovde itekako ima materijala za jedan fini, medjudizajnerski fajt 🙂

    Odličan tekst. Naravno, pridružujem se Amarilis i Kajzeru-pojma nemam o dizajnu, al` volem da gledam sličice 🙂

  5. Miodrag Ristic

    @Kajzer Soze & Amarilis.online & Pedya & Milko – to sa fahom mi je uvek problem u vezi ovakvih tema, ali eto mislim – pametni ljudi uvek nadju neku analogiju… Dilema bi se mogla postaviti potpuno apstraktno: Šta je danas profesionalac u bilo kojoj oblasti? Onaj ko je ovladao specijalizovanim šablonom? Postoje tu dva aspekta: podražavanje (ako imitiram nešto što svi rade – niko neće postavljati pitanje moje stručnosti i/ili kompetentnosti)- i kukavičluk (zašto bih bilo šta "talasao" kad od toga mogu samo da izgubim) Moj zaključak je da je profesionalac 21 veka = fah idiot (ukrštena kukavica i imitator). Najgore je što su ljudi u toj (jalovoj) situaciji zaštićeni ko' beli medvedi, i ne možeš im ništa prigovoriti… (tako da nema ništa od Milkovog medjudizajnerskog fajta, a i ne smeju da me diraju – MNO-GO-SMO-JA-KI!!!)

    Mislim da je baš to centralna tačka onoga što Bono pokušava da "pomeri". Da je sreće – pa da se nešto od njegovih ideja uključi u naš obrazovni sistem (da što više ljudi nauči da misli). A mišljenje (razmišljanje) je definitivno proces koji ima svoje zakonitosti, čak i specifičnu "hemiju" mozga (što je direktno vezano za Bonovih 6 šešira) – pa bi svaki čovek MORAO da ovlada tom TEHNIKOM na sličan način kao što uči elementarnu matematiku, ili pravopis…

    A što se linkova tiče (Pedya) ostavio sam u prethodnom postu namerno uključenu opciju "realated videos", tako da ima dosta toga za gledanje i slušanje…

    I na kraju moram da prokomentarišem "sličice" kako ih je Milko nazvao… Čak i one "šarene sličice" iz pećina Altamire su imale neki smisao i svrhu.

    A danas?

  6. Cyber Bosanka

    Hm, ja jako dobro razumijem o cemu govoris. I sama sam imala vrlo slicna iskustva sa tom bransom. Vrlo slicna iskustva sam imala i sa arhitektima. Dakle, tvoji stavovi i nisu bas toliko usamljeni.

    Odlican tekst!

  7. Miodrag Ristic

    @Cyber Bosanka – Arhitekte! Uuu, toj temi ne mogu da odolim… Uobičajena dedukcija glasi: Le Corbusier se uspešno bavio dizajnom, bio je arhitekta – dakle – svaki arhitekta može da bude dizajner (samo ako mu to nije "ispod časti"). Ja umesto ove predlažem novu dedukciju: Le Corbusier je bio VRHUNSKI arhitekta, većina loših dizajnera su arhitekte – dakle – ne pokušavajte da se bavite dizajnom ako niste VRHUNSKI arhitekta (jer će te biti jednako loš dizajner, ako ne i gori).

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *