Rehabilitacija za Antoanetu

posted in: Ideje u razvoju | 8

rehabilitacija_za_antoanetu.

„Neka jedu kolače!“ – Bilo je njeno lucidno rešenje za ekonomsku krizu koja je pogodila najsiromašnije stanovnike Pariza toliko da nisu imali ni za hleb. Neki namrgodjeni racionalni ljudi novog doba (koji su je ubrzo potom skratili za glavu) ismejali su njenu opasku, i na tom negativnom političkom marketingu udarili temelje za budući teror glupe mase, koji na ovaj ili onaj način traje do danas.

Kada su ti pogužvani i odrpani revolucionari upali kao klošari u savršenu raskoš Versaja, doneli su sa sobom svoju algebru, ekonomiju, knjigovodstvo, enciklopedije, mikroskope, i naravno – topove. I mnogo topovskog mesa… Toliko da ga ni jedan Napoleon nije mogao potrošiti… Sa kokošarima i vucibatinama, vašljivim intelektualcima, bankrotiranim filozofima, i frustriranim goljama svih fela – ušli smo u novo doba RACIONALNOG – naravno uz mnogo pompe i besa, demagogije i sujete…

Usrećili smo se?

A žena je lepo rekla – jedite kolače! Malo šećera, i nagnevniji tupan će se bar nasmešiti. Malo čokolade? Mm, mmm! I najsujetniji magarac će bar za trenutak prestati da se divi boji sopstvenog glasa (bar dok ne proguta preslatki zalogaj). Da se medju onom gomilom nabedjenih filozofa našao bar jedan sa trunkom inventivnosti – možda je mogao da prepozna zrno genijalnosti u toj detinjastoj ideji…

Kad stvari odu ispod ljudskog nivoa, kad nebo padne i nemamo izlaza – rešenje nikada nije RACIONALNO. Treba jesti kolače! Treba učiniti voljni napor da se izdignemo volšebno IZNAD realnih okolnosti.

Posebno me veseli kad uspem tako nešto.  Takvi trenuci su jedine prave pobede koje priznajem. Imao sam tu neku iracionalnu potrebu da u svom ovom haosu i beznadju učinim nešto potpuno besmisleno  – i  uradio sam  to sa lakoćom. Nisam imao nikakav „budžet“, samo 30 eura „za vulkanizera“ koje nosim u postavi novčanika. I tri i po sata vremena. Isekao sam dve ploče od zelene iverice 1320x1525mm (3.000 dinara – ali u stvari sam se nešto ranije „kompenzovao“), i kupio sam malo šrafova (250 dinara). Ostali materijal je krš sa tavana (razni ostaci od iverice, stare fosne i letve koje se tu povlače ko zna od kada…) Za 1600 dinara sam kupio mrežicu, a za 520 dinara 4 reketa i 6 loptica…

Od večeras imamo sto za stoni tenis na tavanu (potpuno istih dimenzija kao pravi – takmičarski, proverio sam na internetu). Sad možemo porodično da igramo u dublu, kad god nam padne na pamet. Znam da će klinci odmah da otvore igraonicu, i ne smeta mi što će mi kuća ličiti na školsko dvorište u vreme velikog odmora… Sutra zovem i komšije da ga „overimo“ (a bogami i zalijemo), a nadam se da će nam sada i Strika i Strina (i Ujka i Ujna) češće navraćati…  Posebno me raduje što ćemo moći da svi zajedno radimo nešto zabavno i vitalno umesto da vodimo „teške priče“

I sve to zahvaljujući Mariji Antoaneti.

8 Responses

  1. Aleksandra Einstein

    Tako treba – hleba i igara!
    /nadam se da sam pravilno aktivirala praćenje preko Fejsa – nešto se ne vidim u družini…/

  2. Miodrag Ristić

    @Aleksandra – Valjda si se „zagubila u gomili“. Stvarno se trudim u vezi tvog predloga, ali vidiš da se još mučim i sa blogrollom… Moram ovde da te pitam: „Šta bi sa tvojim poljem za komentare? Pojela maca?“

  3. Milko

    Odlično, drago mi je da nastavljaš da donosiš i realizuješ ozbiljne odluke. Ozbiljno, ovo ti je jedna od najboljih 😉

    Nadam se da nisi meni sličan, pa da bacaš reket kad te ne ide.

  4. Miodrag Ristić

    @amarilis – to i nameravamo…
    @milko – ovakve odluke najviše volim da sprovodim u delo, a što se bacanje reketa tiče moja žena je danas imala nekoliko takvih „poteza“ da mi je došlo da razmontiram sto…

  5. Cyber Bosanka

    Eto zato ja uvijek govorim da ja trebam zivjeti u kuci a ne u stanu! Ali kako u Zenici bas i nema vise mjesta po mojoj volji fakat cu se morati i seliti negdje 🙁

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *