Kai-Zen tranzicija

Ponovo sam se vratio posle dužeg vremena jednoj inspirativnoj knjizi (odnosno ideji koju obradjuje). Radi se o „Kai-Zen“-u, tj. o japanskoj poslovnoj filozofiji stalnog (postepenog) napredovanja. Odprilike onako kako glavni junak iz Kusturičinog prvenca „Doli Bel“ kaže: „Svakog dana, u svakom pogledu…“

Verovatno ću još pisati o toj temi, tj, knjizi, o mnogobrojnim zanimljivim primerima i tehnikama, ali sad bi hteo da se osvrnem na moju omiljenu „utopiju“ – onu o Srpskim Japancima…

Slušao sam pre izvesnog vremena na radiju gospodina koji je osnivač društva Srpsko-Japanskog prijateljstva (na žalost, ne znam mu ime – ali saznaću). On je vrlo ozbiljno i argumentovano tvrdio da sa Japanom i Japancima imamo mnogo više sličnosti nego razlika. Ta teza dobro „drži vodu“ kada se pogleda iz ugla „Pravog Srpskog Domaćina“. Ključne osobine: štedljivost, marljivost, častoljublje, gostoljubivost, kult predaka, ponositost, odnos prema zemlji (komšijama, zajednici…) Sve se poklapa do detalja!

Izgleda da je „biološki materijal“ dobar, ali nedostaje jedan bitan element za uspešno sprovodjenje Kai-Zen filozofije: Menadžment! Uloga menadžmenta u Kai-Zen konceptu je da stvori okruženje i organizaciju u kojoj će svaki pojedinac biti procesno orjentisan na poboljšanje. Pri tom se ne nagradjuju i stimulišu samo rezultati, već i pokazani trud i privrženost poboljšanju.

Primer koji vrlo plastično ilustruje sveprisutnu Japansku Kai-Zen praksu odnosi se na grupu servirki u Tojotinoj kafeteriji, koje su jedne godine dobile prestižnu „Predsedničku“ nagradu (sibolično priznanje koje dodeljuje i uručuje lično predsednik kompanije). Nagradu su dobile u izuzetno oštroj konkurenciji (praktično svih zaposlenih) zbog zanemarljive uštede (po našim merilima) koju su ostvarile na – racionalizaciji potrošnje čaja! Ovaj gest više govori o samom menadžmentu, o njegovoj taktičkoj dalekovidosti i briljantnom smislu za masovnu motivaciju, nego o nekakvim „nacionalnim osobinama“. Siguran sam da nema te nacije kojoj ne prijaju pohvale, priznanja i nagrade (baš kao što nikom ne prija ignorisanje i nipodaštavanje).

Zaključak?

Mi smo Japanci koje je upropastio loš menadžement. Dok su 50-tih i 60-tih, 70-tih…itd, godina Japanci hitali (upornim malim koracima) od siromašne ratom razorene zemlje, ka statusu druge ekomske sile sveta, mi smo pevali: „Radio ne radio – svira ti radio!“. Sećam se nekog profesora marksizma koji je veličao činjenicu da se proizvodna traka u Kragujevcu kreće tri puta sporije od od one u Torinu, a pet puta od one u Detroitu… Idiotsko obrazloženje je glasilo da pošto nema kapitalista (i sav profit ostaje radnicima – sic!) naš sistem je OČIGLEDNO najhumaniji i najbolji! (Do Japana u to vreme nisu mogli ni da „dobace“)

I šta sad?

Naši industrijski radnici su u medjuvremenu od naj-lenjih postali naj-nezaposleniji, Velika Zemlja Dembelija je u medjuvremenu pukla po šavovima jer nisu znali kako da drugačije reše pitanje astronomskih medjusobnih dugova… (to sa dugovima se ponavlja i u novim – sve manjim i sve zaduženijim Dembelijama) A menadžment? On je hvala na pitanju – živ-zdrav-i-debilan, i vodi nas i dalje. Kaže jutros premijer: „Mislim da smo dotakli dno ali sad polako idemo gore… Doduše, možda ćemo opet da padnemo na dno, ali…“

Šta reći, osim:

Banzai!
.

Save

Save

Save

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *