Atomski gerila marketing

Gerila marketing? Mnogi misle da je to ono kad neka vickasta zubarica časti klince da flomasterom napišu na zidu svih telefonskih govornica na železničkoj stanici „Vadjenje zuba – 334-67..“… Naravno – najbolje ideje su one najjednostavnije, ali kada se dvadesetak godina bavite ovim sportom to vas može odvesti vrlo daleko…

lepeza (MiFiMi strana)O jednoj takvoj „komplikovanoj“ akciji sam hteo nešto da vam ispičam. Ponekad je teže neku ideju objasniti nego je osmisliti i sprovesti u delo, a ovo je upravo jedna takva. Na prvi pogled ne izgleda naročito komplikovano: odštampali smo nekoliko stotina reklamnih lepeza. Na jednoj strani je MiFiMi reklama (sa karakterističnom Pedynom ilustracijom i tekstom u istom stilu). Na drugoj strani je GreenDesign, a na trećoj Deto. Naravno ni jedna lepeza nema tri strane, ali mi iz Deto d.o.o. obožavamo tu vrstu problema…

Ipak, ono što je STVARNO specifično u ovoj akciji je način na koji je osmišljena i sprovedena. U potpunosti je nastala na Tviteru, akteri se nikada lično nisu sreli, nemaju nikakav ugovor, i nikada nisu pre saradjivali medjusobno. U toku ležerne komunikacije izmedju moje malenkosti (na tviteru @detozin) i Milana Veljkovića (na tviteru @juzhnjak), dok smo se šalili kako moje reklamne lepeze predstavljaju „ozbiljnu konkurenciju“ njegovim štedljivim sistemima za klimatizaciju – rodila se ideja o zajedničkoj promociji. Pet minuta kasnije, ja u priču ubacujem @1zverko  pošto mi se učinilo da njegova firma ima više veze sa konceptom (zelena energija + zeleni dizajn), a Deto d.o.o. sam smestio na etiketu kao „izvodjač radova“ (tj. zelena štamparija). U stvari – tada mi se rodila ideja da u celu priču uključimo što više ljudi, po sistemu „The more The merier“… Sve uz džentlmenski sporazum: „ja štampam + vi rasturate + svi zajedno promovišemo (jedni druge)…“

E, tu dolazimo do filozofije… Odnosno do pitanja:

Ko je ovde lud?

Uobičajena poslovna doktrina (i tzv „zdrav razum“) nameću brojna pitanja u stilu: „Ko to sve plaća?“- ili malo stručnije: „Kako izračunati pojedinačni ROI? (return on investment)“ – ili još komplikovanije: „Kako je izbalansiran rizik?“ Zapravo većina „normalnih biznismena“ će ovakav koncept već u startu odbaciti kao čistu glupost, pa se sva ta pitanja neće ni postavljati. Pogotovo ako im je u celoj ideji namenjena uloga onoga ko treba „da povuče“ celu stvar. Svi mi koji se bavimo nekim privatnim poslom moramo istovremeno da imamo sposobnost prognoze i vizuelizacije (kreativnu maštu) – ali i osećaj za surovu realnost, što se na kraju krajeva svodi na praćenje stanja u sopstvenom novčaniku… Ako je ono prvo – balon pun toplog vazduha, ovo drugo je gondola sa balastom, ako ne i lenger zakačen za zemlju. Zato se većina dobrih ideja nikada ne realizuje. Jednostavno – rizici su preveliki, ili su okolnosti suviše komplikovane i nejasne. Pogotovo u krizna vremena – svi se drže neke proverene rutine, razmišljaju rigidno i strogo po onoj narodnoj „plati pa se klati…“

Lepeza (GreenDesign strana)Mogao bih sada da lamentiram nad sudbinom planetarne ekonomije, i da u celu ovu priču uključim i pokret „okupirajmo Vol Strit“ ili „Piratsku Partiju“ (uz veliki pozdrav za @Miss_Cybernaut i drugove). Da kažem kako je sav taj ekonomski formalizam koji nas sve steže i guši, zapravo relikt iz nekih davno prošlih vremena, i kako je sve to u strašnom neskladu sa novom free-ekonomijom koja nas čeka iza ćoška.

Ali iako verujem da je dobar posao nešto kao poezija – ne mislim da biznismen novog doba treba da bude MAHNITI pesnik. Pa ipak – ne sme da bude ni dosadni knjigovodja. Kontrola je neophodna, ali da li je moguće i potrebno baš sve kontrolisati?

Ima li nekog sistema u haosu?

Alegorija broj jedan: Imao sam kolegu koji je vodio prilično veliku firmu prateći potrošnju samo jedne, pažljivo izabrane pozicije repromaterijala. Mogao je nepogrešivo da zna da li se i koliko čega proizvodi, koje ostale sirovine treba da naručuje i koliko, da li postoje neki problemi u organizaciji… Sve to bez Excela, papirologije, predradnika i poentera… Samo brojeći šrafove u nekoj tegli.

Alegorija broj dva: Kažu da zmije, žabe i bube izlaze iz zemlje pre katastrofalnih zemljotresa. Niko ne zna zašto (postoji gomila nepotvrdjenih teorija) ali ako vidim stampedo gmizavaca i insekata ispred kuće neću ići na Vikipediju da se raspitam – već ću bežati napolje koliko me noge nose.

Poenta alegorija: Moramo da naučimo da pratimo signale kako racionalne, tako i one koji to bar naizgled nisu. Ako volite da to nazovete intuicijom – ja nemam ništa protiv, a dopuštam i da je to i obična staromodna logika sa malom falinkom

Zašto verujem da su @1zverko i @juzhnjak dobro poslovno društvo, i da će cela ova priča daleko prevazići neki prosti kupo-prodajni odnos? Pogledajte količinu energije koji ova dvojica ulažu u svoje poslove. Kako se to meri? Ili strast koju možete da naslutite iza svakog tvita koji pošalju, ili iza dizajna njihovih sajtova? Kako i koliko možete da platite takve ljude da rade nešto za vas? Mislim da nema tih para…

To je ono na čemu „stara ekonomija“ pada. Sa najboljim ljudima možete (i treba) napraviti ugovor, ali potrebni su nam novi poslovni modeli. Poslovni modeli koji svima pružaju motivaciju i priliku da se razmašu. Uz @ptiki-jevu pomoć ćemo uskoro pokušati da na GreenDesign platformi pravno formulišemo jednu takvu novu kooperaciju kreativnih ljudi. Ali otom-potom (u nekom sledećem nastavku)…  Da nemate i vi neku sličnu ideju koja može da mobiliše ljude u zajedničkom interesu?

Umalo da zaboravim… A da vam ne treba možda dobra i ekonomična klimatizacija? Ili neki originalan a povoljan dizajn?

Ili besplatna lepeza?



East Weekend Fest 2012, 15. maj 2012. by rtvbor

p.s. U ponedeljak sva trojica gostujemo kod @DucaDubravka na Radio Beogradu. Pričamo o biznisu, tviteru, svemu i svačemu. Puštamo dobru muziku i čitamo vaše tvitove direktno u program. Hash tag: #vzajedno
p.p.s 
Ponedeljak je 21.05.2012, a mi „nastupamo“ u 21:05h. Možda nam se pridruži i Pedya – ako ga pusti gospodja Milićević. Pa u tom smislu molim javnost da izvrši mali pritisak. U javnom interesu…

Objavljeno pod Marketing, svoj Gazda u 100 lekcija | Označeno sa , | 12 komentara

Kako se zaposliti u partokratskoj državi?

„Politika je korisna koliko i kiša. Ako niste ništa posejali, sve što ćete od nje dobiti je – blato na cipelama.“ via @detozin
:.
kako se zaposliti u partokratiji

Citirati samog sebe može da bude simptom raznih socijalnih (a bogami – i psihijatrijskih) problema. Tešim se da je ovoga puta u pitanju samo dramaturgija, jer ovaj tvit iz podnaslova kondenzuje ono što želim da kažem i ovim postom. Želim dakle da jasno i nedvosmisleno odgovorim na pitanje kako se zaposliti u partokratiji - i zato predjimo odmah na suštinu…

A suština je da je meni u suštini (skoro) potpuno svejedno ko će da pobedi na ovim izborima. Ako sam se malo „primao“ na celu priču bila je to više spontana reakcija na predizborno sistematsko vredjanje naše inteligencije, i želja da malo isprobam snagu društvenih medija (u samoodbrani).  Da pokažem da nismo baš svi fikusi, i da nas ne mogu nekažnjeno tako tretirati…

Ali ono što JA (kao i svi preduzetnici) vrlo dobro znam,  je da će jutro posle izbora – baš kao i stoprvo jutro posle izbora – biti potpuno isto kao ovo danas.

I samo mi je malo žao sve te silne energije koja sagori uludo. Pomalo i tih silnih ljudi koji se nadaju da će uz pomoć politike promeniti nešto u svojim životima. Ljudi koji misle da su pronašli odgovor na najteže pitanje koje ih muči – kako se zaposliti.  Zar vozeći se autobusima sa mitinga na miting? Lepeći i cepajući plakate, ili klimajući glavom po nekim memljivim salama, slušajući neku bednu retoriku u koju najmanje veruju oni koji je prosipaju? Nezdravo! Od toga stvarno možete da regresirate na nivo ukrasne sobne biljke…

Sve je to ok, ali kako se zaposliti?

Jedan momak je pre izvesnog vremena došao do mene sa idejom da otvori „istureno odeljenje“ naše štamparije u Kovačici. Ako niste znali Kovačica je malo mesto gde je i Bog rekao „laku noć“ – poput većine malih mesta u ovoj zemlji. Oko 80% malobrojnih stalno zaposlenih rade za državu, a svi ostali se snalaze kako znaju i umeju. Ipak, zajedno sa okolnim selima, čak i u ova bedna vremena tamo ima dovoljno potencijalnog posla da obezbedi bar jednu dobru platu od grafičkih usluga. Konkurencija? Neki lik koji radi vizitkarte za pivo, i koliko ga časte… Većina preduzetnika morala je ranije da potegne za Pančevo ili Beograd da bi uradili običan flajer ili bilo kakav ozbiljniji posao.

Više ne.

Momak zna malo da radi na kompjuteru, zna jezik i mentalitet (u Kovačici i okolini živi mnogo Slovaka), i ima želju i volju da radi na sebi. I što je najvažnije – pokrenuo se! Uključio je mozak, i uzeo svoj život u svoje ruke.

Što i vama savetujem.

Objavljeno pod budućnost, filantropija, Flash-backs, iskustva, Marketing, sreća | Označeno sa , , | 19 komentara

Ekonomski patriotizam

djordje i djokicaJedna od teza koja nam se decenijama sistematski plasira je da novac nema nacionalnost, i da ne postoji ništa slično kao ekonomski patriotizam. Da nismo odavno progutali tu idiotsku priču nebi mogli da nas svakodnevno zasipaju sve neverovatnijim obećanjima o famoznim stranim investicijama, koje su jedina šansa da svi zajedno ne pocrkamo od gladi…

Ali ako se samo malo odmaknete od čadjavog kazana u kome se krčka naša zajednička svest (javno mnjenje) lako ćete složiti kockice koje neko namerno gura pod tepih. Zašto se onda Slovenci toliko opiru da prodaju Merkator hrvatskom kupcu? Zašto su zapravo podavljene srpske banke ako su (po osnovu nevraćenih dugova) već bile faktički vlasnik većeg dela srpske privrede? Jesu li idejni tvorci i neposredni izvršioci genocida nad našom ekonomijom zaista bili samo nesposobne kretenčine, ili su poslušno izvršavali nečije precizne naloge?

Kao u krimi romanima – pratite novac! Pogledajte kome je sve to išlo na ruku, ko je imao koristi od svega toga. Kada jedan lokalni tajkun izjavi da novac sam beži u profitabilnije oblasti, on zapravo daje izvrsnu dijagnozu gangrene u kojoj živimo. Istina je da nema profitabilnijeg posla od korupcije. Pljačka, otimačina i reket su vrlo profitabilni – zar ne?

Ali država je zapravo i smišljena da baja sa najvećom toljagom nebi odveo sve ženske sa sobom. Još tamo negde u neolitu smo se dogovorili da ćemo da uvedemo neka pravila – tek da se nebi poubijali medjusobno. Onom mega-baji naravno nije padalo na pamet da prihvati ta pravila, sve dok nije došao komšijski baja sa još većom toljagom. A onda smo svečano ušli u istoriju…

I sada nam kažu kako smo iz te istorije napokon izašli, i kako živimo u vrlom-novom-svetu gde je sve transparentno i svi imaju iste šanse. Naravno ako veruju u boga, Ameriku i CNN. Ima tu još par sitnica, kao što je Nato i demokratija „USA-apruved“, i neke manje važne trice i kučine… Čisto da se zna ko kosi a ko vodu nosi. I čija je batina veća.

Ali izgleda da nešto sa tom slikom nije u redu? Gde su tu BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina)? Južna Afrika ili Egipat? Pa i Latinska Amerika se nešto „otela“ od te Holivudske slike po kojoj je treći svet mesto gde ste srećni ako imate pacova za ručak, naravno ako vas prethodno neki zajebani Marksisti nisu silovali ili masakrirali… Izgleda da na ovom svetu postoje razni modeli? Ima izgleda raznih igrača, kao i načina da se igra ova igra, a i ishod nije baš uvek isti? Skupiću hrabrosti da se usudim da izgovorim najveću jeres od svih – nije valjda da EU IPAK IMA NEKU ALTERNATIVU ?!?

Moje skromno mišljenje je da se nama dešava u dlaku ista stvar koja nas je već pohodila više puta kroz istoriju. Srbi su traljavi gospodari, ali perfektne sluge. Da smo mi Slovenci ne samo da bi smo Agrokoru prodali Merkator – već bi ih častili sa 5 ili 10.000 budžetskih evra po radnom mestu. Samo ako pristanu da se slikaju za „Dnevnik“, da ćute,  i da nikog ne otpuste do posle izbora.

Prolazim danas pored Pančevačke Pivare iz 1722. godine i razmišljam kako se prvi guverner Narodne Banke Srbije (i nekadašnji vlasnik ove pivare) prevrće u grobu. Jedna od mnogih spektakularnih privatizacija u to vreme vrlo uspešne firme, najjači strateški partner, pompezno najavljivan izvoz na treća tržišta, tandara-broć… Raste korov tri metra u vis. Seku u staro gvoždje. Mislite li da su naše baje toliko nepismeni da nisu nikada čuli za „neprijateljsku akviziciju“? Mislite li da nije bio niko dovoljno pametan da zaštiti interes naše države i svih nas zajedno u svemu tome? Samo dva-tri člana u kupoprodajnom ugovoru?

Gde se ova priča završava?

Možete biti pobedjeni – a neporaženi. Mogu vam staviti okove, ali vas ne mogu naterati da pevate. A  ako vas nateraju i da pevate – bar pevajte bluz. Kada mi pričaju kako je tamo neki predsednički kandidat bolje ispeglan i stilizovan po ukusu „sveta“ – zgadi mi se. Znam ja da će morati da im ljubi ruku – ali bar nek ne uživa u tome. Bar nek plate prevodica. Bar nek se plaše da bi sledeći put mogli da dovedemo još goreg.

Bar nek nam se ne smeju.

Objavljeno pod pametovanje | Označeno sa , | 21 komentara

Lobotomija

pink floyd the wallKao što često biva, par komentara na prethodni post (Miljin i Marjanov), i jedan nezavisan tvit (Tatjanin) – ispirisali su me svi zajedno da nastavim ovu priču. Zapravo, već dugo skupljam hrabrosti da kažem nešto na tu temu, a tek sad sam shvatio da arogantni i neprijatni ljudi retko čitaju blogove. Budale takodje. A ono o čemu želim da progovorim ima mnogo veze sa budalama svih vrsta. Odnosno sa obrazovanjem. Što definitivno nije isto što i „školstvo“ – iako se često brka. A kamo sreće da je to jedina zbrka s tim u vezi…

Da nešto tu škripi, i to ne od juče, slažu se uglavnom svi. Ali kao da je količina pažnje koju tom problemu pridaju obrnuto proporcionalna vertikalnoj poziciji u sistemu uticaja. Ministri i savetnici mlate praznu slamu godinama. Šupljom retorikom, i nedokuvanim eksperimentima i reformama. Tvorci programa i autori udžbenika se takmiče u oholosti. Direktori škola su razapeti izmedju ministarstva i sindikata. Profesori – izmedju roditelja, koji nemaju vremena za sopstvenu decu – i društva, koje tretira obrazovanje novih naraštaja kao zgodan način da potencijalne narkomane i ubice skloni sa ulice u ogradjen prostor, po mogućnosti opremljen video nadzorom…

Na kraju, kad čudesnom igrom slučaja (decu i pijance bog čuva) nekako prodju, skoro neoštećeni kroz svu tu Sodomu i Gomoru, naći će se u stvarnom svetu, nedovoljno pismeni da popune formular na birou za nezaposlene. Tačnije -  bez pomoći odraslih neće znati ni da nadju biro za nezaposlene, ni čemu to tačno služi…

I tako – savremena pedagogija je učinila sve što je bilo u njenoj moći, ko je imao sreće da nešto nauči „sa strane“ nastaviće da se koprca, a ostali će da se parkiraju ispred televizora. Retki srećnici će dobiti nekakav posao, gde će najčešće početi da uče od nule. Većina će tek tada shvatiti da je to učenje jedan sasvim različit proces od onog koji su do tada označavali tim imenom. Da znanje ima svrhu, da su problemi konkretni, da su prepisivanje i puškice dozvoljeni i poželjni, da su štreberi kul kao i mangupi, da se od tebe očekuje da DELUJEŠ (!?), da svi odgovori pišu na kraju neke knjige, samo ako nisi mozak zaboravio kod kuće… Ili ga izgubio uz put?

Nažalost, mnoga deca su mozak izgubila uz put. Najčešće u školi. Naučeni da deklamuju fraze bez smisla, ponavljaju činjenice bez sadržaja, primenjuju formule po mehaničkom obrascu… Od one nestašne i beskrajno znatiželjne dečurlije, koja u samo prvih pet-šesti godine života nauči da govori onoliko pravilno koliko se govori u njihovom okruženju, da hoda, vere se, skače, barata najrazličitijim alatkama, koja do polaska u školu upije SVE čega se dohvati, i svako novo znanje dočekuje sa radošću i uzbudjenjem…

Ta ista deca posle deceniju-dve izlaze iz tog sistema kao otupele olupine, koje sve smara, za koje je svaki fizički ili mentalni izazov robija. Bezvoljne mrcine koje zapravo ne uživaju ni u čemu, već mentalnu i emotivnu prazninu pokušavaju (neuspešno) da utope u letargiji i praznim društvenim ritualima. Šoping. Klabing. Vegetacija.

Naravno postoji „krem“ koji je (bar delimično) izbegao ovu sudbinu, ali njihova sudbina je pre anomalija sistema nego njegov optimalan proizvod. Prežive samo oni koji se zahvaljujući srećnom sticaju okolnosti spasu poražavajućih uticaja. Neko im usadi (ili sačuva?) ljubav prema nečemu. Bilo čemu. Ta vrsta strasti je kao virus, i prenosi se samo sa onih koji su i sami zaraženi. Koliko su takvi retki medju profesorima? A profesor koji nema ljubavi – je zapravo štetočina. On mrcvari i masakrira najvrednije što imamo.

Srećom – škola nije jedino mesto gde se taj virus može zaraditi. Najčešće ga nosimo iz porodice, a mogli ste ga nekada pokupiti i na mnogo drugih mesta, od bioskopa i TV-a, do sportskih terena, ili crkve… Jeza me podilazi kad pomislim na te alternative u današnje vreme. Počev od porodice koja je na kolenima, pa dalje po spisku…

Sve je to jedna velika „kvaka 22″. Vrzino kolo! Što lošije ljude pravimo – sve teže ćemo se dići iz pepela. I to malo sposobnih što nam se „omakne“ – beže glavom bez obzira čim im se ukaže prilika. Verovatno poslednje mesto o kome razmišljaju je – prosveta. Neminovno – čak i naš biološki potencijal se menja.  Pogledate malo političku kampanju – i sve će vam biti jasno. Te poruke su krojene prema preciznim istraživanjima – za glasače koji su očigledno u poseku bistri kao kokoške…

„Pedikir, solarijum, lobotomija, fitnes… Butite mladi, lepi – i srećni!“

 

Objavljeno pod budućnost, Flash-backs, pametovanje | Označeno sa , | 11 komentara

Lektira

Moj mladji sin je četvrti razred osnovne škole. Najbolji prijatelj mu je Gugl. Samostalno instalira i deinstalira igrice, a potraga za njima ga više zabavlja od samog igranja. Redovno čita o stvarima koje ga zanimaju na Vikipediji, srpskoj i engleskoj. Jako ga zabavlja da prevodi i preslušava tekstove uz Translejt. Iz samo njemu znanog razloga privlače ga egzotični jezici Portugalski, Litvanski, Holandski… – a fond engleskih reči mu je više nego impresivan. Naročito mnogo vremena provodi „putujući“ Gugl Ert-om uz Panoramio. Da li ste znali da u državi Tuvalu postoji gradić koji se zove Pariz? Nisam ni ja – saznao sam od sina pre neko veče. Još samo kad bih znao gde je vražiji Tuvalu…

Naravno, škola mu je beskrajno dosadna. A tek lektira…

Dobio je da pročita knjigu Čede Vukovića „Svemoćno oko“. U predgovoru kaže „naučna bajka“. U detinjstvu sam čitao knjigu „Halo nebo“ od istog autora, ali mislim da sam bio mladji od Nikole, mogao sam imati 6 ili 7 godina.  Ne sećam se tačno, ipak je prošlo više od 4 decenije. Kako god – knjiga mi je ostala u lepom sećanju pa sam uzeo da prelistam i ovu.

I šta reći?

Siguran sam da knjigu nije pročitao niko od onih koji su je stavili u plan i program. Ili nemaju pojma o deci tog uzrasta. Ili ih nije briga. Ili sve to istovremeno. I uvek kad budem čuo te iste kako jadikuju što deca ništa ne čitaju već samo vise po internetu – setiću se te knjige. Zanimljivo je da se jedan od glavnih likova u knjizi zove doktor Jugović, pisac knjige je Crnogorac, knjigu su štampali u Sloveniji, za izdavača iz Sarajeva… A Srpkim klincima je namenjena da bude poslednja knjiga koju su u životu pročitali.

Umalo da zaboravim da dam kritiku same knjige: – „Pa, sine? Kako ti se dopada?“

- „Bljak!“

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
Objavljeno pod Flash-backs | Označeno sa , | 8 komentara