R.I.P.

kurta i murta

Lipsala nam raga,
a nismo je mnogo tukli…
Možda smo je hranili još manje?
al’ bila nam je draga…

Bila je kržljava i stara,
malo priglupa i naravi teške.
Niko da je kupi  – ni za žutu banku,
ali bar nismo morali peške…

spomenik podižu ožalošćeni
Kurta i Murta

 

Objavljeno pod budućnost, pametovanje | Označeno sa , | 2 komentara

Optimizerija

optimizerija
To je reč koju sam skovao na twitteru, u pokušaju da pod jedan pojam sabijem retoričko-populističko dno koje nas obasipa sa svih strana, bestidno forsiranje lažnog optimizma, nezapamćenu (auto) cenzuru svake pameti, i apstinenciju od bilo kakvog traga poštenja. Ono kad zbog političkog pragmatizma „pojede maca“ sve afere i aferice (od citostatika do satelita), kad jedno isto parče koridora otvaraju sedmi, a famoznu „korporaciju Jura“ treći put. Kad se slikaju kraj nekog koncept-automobila koji „samo što nije“ počeo da se proizvodi u Srbiji, kad nam od svuda nadiru neke hiljade stranih investitora (a skoro isto toliko ljudi nedeljno ostaje bez posla)… Obećanja o ukidanju korupcije, kriminala, partijske države, i  reformama svega i svačega su  jača nego ikada. Kao da će nas sve, odmah kraj glasačke kutije, zahvatiti Worp-5 i izbaciti na drugom kraju galaksije…  I mi to sve slušamo, gledamo,  i samo se glupavo smeškamo?

Čega se to plašite? Ima li šta prirodnije i normalnije – nego priznati svoju grešku? Mi smo ih doveli na vlast, a oni uradili ono što su uradili. NAŠA JE ODGOVORNOST što smo pogrešno izabrali i TREBA TO DA ISPRAVIMO. Da li su zaista hteli drugačije ili bolje, da li su se samo izgubili u moru kompromisa, ili su se previše zadužili kod pogrešnih poverilaca, ili su…

Ma koga je to uopšte briga!Ćao! Zdraaaavo! Ende! Izvoli malo sidji DOLE! Eto, to je moja verzija optimizma. PRAVOG optimizma.

A šta onda? Kakvi nas UŽASI posle čekaju? Zar ovi drugi nisu još gori? Vrlo verovatno – ali ja verujem da vreme radi za nas. Dok se ponovo ne organizuje bagra, dok se ne povežu kumovi i rodjaci, ne ispipaju ko tu kome može šta da namesti i sredi – moći će nekoliko meseci skoro normalno da se živi. Sudije će da sude samo po zakonu, službenici da rade samo po propisu. Novinari da pišu, ponekad čak i istinu. Malo će da popusti i ta galama i lagarije, a ljudi će se milom ili silom (prilika) okrenuti svome poslu. Nešto da posadimo ili posejemo? Da napravimo neki proizvod, ili da preduzmemo neki trgovački poduhvat? Da li bih svoje znanje ili rad mogao da nekako pretvorim u novac – umesto da očekujem neku sumnjivu nagradu za sumnjivu poslušnost.

Ili  milostinju?

Ko zna? Možda i te nove likove za par meseci pošaljemo na popravni, pa ugrabimo još malo daha? Ako se mediji otrgnu ispod čizme, ili nam se zalomi malo hrabrih i nepotkupljivih ljudi na pravim mestima… Ili se prosto manemo mitova i priča, velikih reči i sitnih duša. Pa malo proživimo kao normalan svet? Nikad se ne zna…

Al’ vredi pokušati.

Objavljeno pod budućnost, pametovanje | Označeno sa , , | 14 komentara

20 godina

deto d.o.o. dvadeset godina posleDanas je tačno 20 godina od devetog marta 1992. kada je „P.P. Deto“ upisan u sudski registar Privrednog suda u Pančevu. Prvi poslovni prostor je bilo predsoblje porodičnog stana.  Prva oprema – jedan „Atari“ kompjuter i jedan „HP“-ov laserski štampač.  Osnivački ulog – ondašnjih 100 Nemačkih Maraka…

Čudno zvuči da ne znam tačan broj ljudi koji su prošli kroz firmu. Devedesetih godina imali smo veliki broj komercijalista od kojih se većina nije zadržavala dugo. Pedesetak ljudi su se zadržali godinama i ostavili značajan trag i doprinos. Radnica sa najdužim stažom radi 17 godina u firmi. Nekoliko radnika više od 15 godina…

Već 1994. počeli smo sa sopstvenom proizvodnjom.  Prvo smo proizvodili natron kese sa sito štampom, a onda smo polako osvajali sve ekskluzivnije reklamne proizvode. Dvadeset godina nismo ni jedan dan bili u blokadi. To znači da sve vreme uredno plaćamo sve naše obaveze prema budžetu RS, lokalnoj samoupravi, javnim i komunalnim preduzećima, privrednim komorama… Takodje i doplatne marke, razne dobrovoljne i „dobrovoljne“ priloge, i sve drugo što treba…

Trebalo nam je skoro 10 godina da od čisto manuelne manufakture „zaličimo“ na pravu proizvodnju. Prve mašine su bile potpuni krševi, ali nije to bio najveći problem. Znanje! Toliko toga je trebalo naučiti. Imao sam sreće da upoznam prave ljude i da učim od njih. Većina nažalost nije više medju živima, ali su moje misli često sa njima.

Neću da bežim od patetetike, već pišem onako kako se osećam. Pre par sati me je zaustavio saobraćajac na raskrsnici preko puta Beogradskog sajma. Vozio sam po tramvajskim šinama zato što se jedino tako (ili helikopterom?) može doći do firme koja nam oštri grafička sečiva. Progledao mi je kroz prste i umesto 15.0000 naplatio mi samo 5.000 (za pojas, koji nisam stigao da stavim jer me je jurio tramvaj).

Eto – tako budžet čestita svojim vernim puniocima.

Idemo dalje.

Objavljeno pod Flash-backs, svoj Gazda u 100 lekcija | Označeno sa , | 14 komentara

Premijer koji se nadahnuo

premijer koji se nadahnuoKada je puštao vodu u wc-u slučajno je laktom oborio neku flašicu sa ivice lavaboa. Mogao je samo nemoćno da gleda kako je voda odnosi…
 

Premijer je potpuno zaboravio ovaj bizarni dogadjaj, dok mu supruga, dva dana kasnije, nije skrenula pažnju da se nešto čudno dešava sa wc-šoljom. Odmah mu je sve bilo jasno.

- Sranje!

I šta sad? Bila je subota popodne. Vikend je tek počeo, a on se umesto trenutaka opuštanja u krugu porodice suočava sa OZBILJNOM KRIZOM. Naravno – mogao je da okrene ONAJ broj telefona. Specijalna služba, na raspolaganju Premijeru 24 sata, koja diskretno rešava sve probleme… Ali ne – to nije dolazilo u obzir. Načelnik službe je bio praktično u ostavci, iako je to uspešno sakrivano od očiju javnosti. Ova glupa epizoda bi završila na nečijem pisaćem stolu, a posle ko zna… Možda čak i u medijima?

Nije dolazilo u obzir ni da okrene neki broj iz novina. Obezbedjenje, procedure… Uostalom, ko bi došao u subotu popodne. Naši ljudi stalno kukaju kako nema posla i para, ali popodne, vikend, i praznik – su svetinje…

Sedeo je tako na ivici kade, pun besa i očaja, i piljio u vodu koja je jedva primetno oticala.

- Dodjavola! Koliko to može da bude teško? Pa to su samo četiri šrafa?

Premijer je bio čovek sa puno profesionalnog i životnog iskustva, ali vodoinstalaterski zanat nije imao u svojoj impresivnoj biografiji. Ipak u tom trenutku je to izgledalo kao sasvim prihvaljiva ideja. Otišao je do ostave i vratio se sa kombinovanim kleštima… Pažljivo je odvio šrafove, i tek tada shvatio da je potpuno zaboravio na dovod vode. Već je hteo da odustane, ali je iz čistog očaja pokušao rukom da odvije plastični zavrtanj. Samog sebe je iznenadio koliko mu je to lako pošlo za rukom.

Ostalo je još da podigne šolju. Skupio je hrabrost i povukao…

Za ono što je usledilo nije bio spreman. Pred njim je stajao „sadržaj“ koji se skupljao dva dana dok najzad nije potpuno zatvorio otvor. Nazirala se i prokleta flašica koja se preprečila. Nije bilo drugog načina. Trebalo je gurnuti ruku… Zavući je u to!

Ili da ipak zove Službu? Taman posla – čuo je da su već pravili viceve na njegov račun, a posle ovakve epizode bi rizikovao da zaradi i neki gadan nadimak…

Trebalo mu je samo desetak sekundi. I još tri minuta da šolju vrati na mesto, opere ruke, kadu, baci djubre… Kada je njegova supruga zbunjeno provirila kroz vrata, samo joj je ležerno rekao:

- Ne brini, sredio sam stvar…“

* * *

Premijer je u ponedeljak sazvao hitnu sednicu vlade. Preskočio je sve formalnosti i odmah se obratio ministrima:

- Gospodo! Hteo sam da vas lično obavestim da sam rešio da aktiviram program mera iz Crvene Fascikle. Pre nego što pomislite da sam poludeo, želim samo da vam kažem dve stvari.

Zastao je da popije gutljaj vode, i pogleda užasnuta i unezverena lica.

- Prvo! Znam da u ovoj sobi ima onih koji već razmišljaju kako da spasu svoju kožu. Ne prihvatam nikakve ostavke, a svi koji pokušaju da sabotiraju stvar – gorko će zažaliti! Vi dobro znate da ja IMAM NAČINA da mnoge od vas zauvek izbacim iz politike? - uputio je jedan dug pogled pun prezira…

- … i DRUGO – ja vrlo dobro znam da je do izbora ostalo još samo par meseci, i zato nemojte uzalud trošiti reči. Znam da nemamo mnogo vremena, ali dobro sam razmislio i shvatio sam jednu važnu stvar….

Posle mnogo godina prostorija se ispunila nekom svečanom tišinom. Čak se u vazduhu mogla osetiti neka davno zaboravljena vibracija. Nada?

- … U ovome što treba da uradimo nema nikakve lične koristi ni slave. Ali ta prljavština je naš posao. Mi dolazimo za ovaj sto puni ambicija i planova, a onda neprijatne stvari ostavimo da malo sačekaju. Dok se ne uhodamo, i ne osnažimo. Dok sve ne legne na svoje mesto.  Ubrzo shvatimo da je vreme proletelo, i da je već kasno. Da su se problemi nagomilali. Da će uskoro neki izbori… Gospodo!

Tišina je počela da odzvanja. Svi su sedeli kao zaledjeni, svesni da se dešava nešto važno i neponovljivo. Premijer je nastavio sve smirenijim glasom – sa sve više autoriteta:

-… i što je najgore – svi gledaju u nas i rade isto što i mi. Čekaju da neko drugi zasuče rukave. Da odradi prljavi posao. Svi okreću glavu na drugu stranu i prave se da ne vide istinu, a istina je jednostavna i očigledna…

Premijer ustade sa stolice, i nasloni se pesnicama na sto. Kada se uverio da su sve razrogačene oči uprte u njega – izgovori razgovetno, reč po reč:

 - …baš TO je glavni razlog zašto uvek plivamo u govnima!

 

Objavljeno pod Fikcija | Označeno sa , | 5 komentara

Vikend na Mesecu

U vreme kada sam se 1974-te doselio iz Brčkog za Beograd, na televiziji je išla veoma popularna SF serija „Svemir 1999″. Bilo je to vreme kada smo  beskrajno verovali u moć nauke i u nezaustavljivi prosperitet. Zapravo, bilo je to doba trke u svemu: u sportskom i naučnom prestižu, u naoružanju, u svetskoj dominaciji, osvajanju kosmosa…

Sećam se da sam negde tih godina, u nekom od onih pismenih zadataka sa prigodnom „prazničnom“ temom (a u praznicima nikada nismo oskudevali) ozbiljno pisao o tome kako živim u najsrećnijoj zemlji na svetu, koja je pomirila humanističke blagodeti samoupravnog socijalizma, sa udobnim i pragmatičnim futurističkim vrednostima koje donosi tržišna ekonomija.

Naravno – ne tim rečima…

Ali,  ono što je u svemu tome bitno – je da sam u sve to iskreno verovao. Budućnost je bila svetla i izvesna, i tamo negde oko 50-te godine (kad već budem solidno STAR ?!) realno sam očekivao da ću moći sebi da priuštim jedan kratak turistički put – na Mesec!

Pre nego što sve to osudite kao čistu detinjariju – priznaću vam i da sam deo tog utopijskog duha poneo sa sobom -  čak do samog praga užasnih devedesetih. Sećam se kako sam sedeo u kafiću sa drugaricom koja je studirala filozofski,  i noć-dve pre početka rata u Bosni stigla sa užasnim nagoveštajima onoga što se sprema. A ja sam je, vrlo argumentovano ubedjivao kako je sve to samo glupa propaganda, i kako su u haustoru mog detinjstva živeli k’o braća klinci svih konfesija (iako mi toga uopšte tada nismo bili svesni)…

A onda bi – šta bi.

I tek tada sam saznao zašto je moj otac te ’74-te ostavio dvosoban stan i posao prosvetnog inspektora u Brčkom, da bismo sledećih nekoliko godina živeli kao podstanari na Zvezdari, a on radio kao novinar u fabričkom listu u Pančevu. I zašto se majka odrekla odborničkog mesta u Opštini i posla zamenika direktora škole, da bi sledećih DESET godina radila na zamenama kao učiteljica na odredjeno vreme (do povratka sa bolovanja). A posle do odlaska u penziju putovala Pančevo-Beograd-Pančevo…

Moji roditelji su, iako mnogo mladji nego ja sada – jasno videli da je slika „šuplja“ i da će stvari pre postati gore, nego bolje. Videli su da je idealizam koji je njih doveo iz Beograda da „razvijaju pasivne krajeve“ ugušen u masi sitnih šićardjijskih interesa, da se svi jednako bore da preko nacionalnih ključeva, podobnosti i poslušnosti OTMU neku sitnu korist ili počast za sebe i svoje. Da budućnost pripada grabežljivcima i mufljuzima.

Mogu samo da zamislim kao su se morali bedno osećati kada se shvatili da su 15 godina života bacili uludo. Ali su smogli snage da krenu iz početka. I na toj sam im lekciji večno zahvalan. Uhvatiš svoj život u svoje ruke i kažeš – dosta! Od sada ne igramo kako drugi svira. Mislimo svojom glavom. Idemo svojim putem.

I ja sam se prevario u proceni – ne jednom. I strašno sam ljut na sebe kada se to desi, ali živ čovek mora da greši. A ako je pametan – i da prizna grešku. Mislio sam da je progres prava uzlazna linija – a onda me život demantovao. Mislio sam da su ljudi razumna bića i da neće naškoditi SEBI – pa me opet život demantovao. Neki u koje sam verovao da nas mogu izvući iz te sumanute spirale i približiti civilizovanom svetu, pokazaše se kao smrtonosna zabluda. I šta sad?

Nije lako reći: „Ovo je slepa ulica…“ A ko je rekao da će biti lako? Zašto bi bilo lako odgovarati za svoj život, i život svoje porodice? Da li je našem pretku bilo lako da napusti sigurnost svoje pećine, i otisne se u avanturu? I njega je neka muka naterala, ali mora da je imao i neki san.  O čemu vi sanjate? Hoće li vaša (naša) deca sanjati o nečemu?

O vikendu na Mesecu?

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...
Objavljeno pod Flash-backs, svoj Gazda u 100 lekcija | Označeno sa , , | 6 komentara