Sreća – kereća

sreća - kerećaOdakle da počnem? Ja sam zapravo srećan čovek…Ne, ne mislim srećan u nekom banalnom smislu, nego onako… Imam zapravo sve što mi treba – dobro ne baš sve – ali… Ne, ovo ništa ne valja… Moraću opet iz početka…

Gledao sam jutros sa prozora svog psa kako u dvorištu iza kuće pokušava da izvali jednu tuju iz korena. Verovatno je još jesenas zakopao tu neku kosku, i sad je zadrvio da je izvadi. Kopa, kao mlin za kafu. Kopa i ne osvrće se. Probao sam da zviždim sa prozora, da vičem… Ništa nije pomoglo. Čak i kad sam sišao dole i uhvatio ga za uši, samo me je pogledao onim njegovim glupavao-umiljatim „Koji ti je sad?“ pogledom. Bio je zaronio pola metra u rupu, i prosto je širio oko sebe neki entuzijazam. Lepo se videlo da je toliko okupiran tom zabavom da je sve oko njega prosto obrisano – kao gumicom.

Na tu vrstu sreće sam mislio. Eto – to sam ja! Ne kažu džabe da vlasnici liče na svoje kućne ljubimce (ili beše obrnuto?) – ali to je tako očigledna stvar. Možda tome i služe? Da bi smo u njima prepoznali ono što je važno?

Razmišljam posle: koja je poenta u pronalaženju koske koja se odavno osušila? Čak i ako se tu nešto može jesti (a sumnjam) – sigurno nije ni prineti ovim industrijskim djakonijama iz konzerve kojim ga čašćavaju moja deca svaki dan (plus sve ono što „ostane od ručka“).

Ali proces dolaska do koske je u suštini preces ostvarenja. U toj akciji se sastaju fizičke i mentalne osobine, iskustvo i instikt. Potrebno je pokrenuti se, prvo akgažovati volju, zatim mozak, na kraju – uposliti svaki mišić – svaki atom…

A onda tu je i – upornost! Ona se sastoji u istrajnom savladavanu spoljnih otpora, ali još važniji su oni drugi – lični: strah od neuspeha, očaj i nada, sumnje i borba sa samim sobom. Vrlo komplikovano… Mada, tek kad se na sve to doda i kreativnost – stvari se tek tada stvarno zakomplikuju…

Naravno moguće je raditi sve u šablonu i po obrascu… I mnogi veruju da je to zapravo jedini način na koji se stvari rade profesionalno. Ali to prosto ne drži vodu. Da je tako – pas bi odmah znao gde da kopa. I to bi potpuno oduzelo svaku draž, i svaki smisao igri. Ako si siguran da je kost na dnu rupe, zašto uopšte kopati? Neka je dole, nek trune… Izem ti kost!

Većina nagrada koje u životu dobijama, statusni simboli, pohvale, i odličja kojima se ponosno kitimo – samo su oglodane koske. Ali, trenutak kad osetiš da si nadomak cilja, još samo jedan zamah šapom i… Da li je to kamen? Koren? Ne? Možda ipak ne.. Više sreće drugi put? Ček, ček, ček…A šta je ovo? Da? Daa? Hm, ma nije valjda… Možda ipak? Daaa! Pa to je…Pa to je…Pa to je…

neprocenjivo!

.

13 Responses

  1. Milko

    Dobro Deda reče-dobar osjećaj bješe čitati ovo.

    Mene motivisalo da odem danas popodne malo do parka, i tamo se zezam sa nekim štencetom.

  2. Deda

    Predobar primer. Odavno nisam uzivao kao tvoj pas kopajuci a ja citajuci i upijajuci svaku rec.
    Fala prike za ovaj gušt! 😛

    • Miodrag Ristić

      Interesantno – kad god sednem pred prazan list (bez neke odredjene ideje) – ispadne neki ovakav „motivacioni“ tekst… Nego – tvoj „gazda“ se zove Astor, ako se ne varam…

  3. Dragana Amarilis

    Sjajan ti je tekst! Prvo, mislim da ima veze, ono što si rekao na početku posta, pas i gazda liče, ko na koga nije bitno. (To me je bacilo u prošlost i podsetilo na mog psa).
    Znači, srećan, kreativan pas istraživačkog duha, nisi ni ti onda loš.

    • Miodrag Ristić

      E, a ja sad moram da pogadjam… Prvo mi pada na pamet onaj Baset – znatiželjan, ali i nekako odmeren… Lupam! Ali čudo je kako se ti karakteri uklope u celinu… Valja po onoj: „sličan se sličnom raduje“…

  4. Šapke

    Odlična priča za kraj ovog radnog dana…dobro, još nije kraj, ali priča daje par ideja za sreću, kereću 😀

  5. Milja Lukić

    Baš lep post!
    Moj gazda je staford – na prvi pogled opasan, a samo se umiljava i prilično je lud. Nikog i ničeg se ne plaši, nasrne na svakog ko mu preti koliko god da je taj veći ili jači od njega, a igra se i s mačkama…
    Izgleda da je on izabrao našu kuću a ne mi njega.
    Tako je i tvoj gazda izabrao tebe. 🙂

  6. Dragana Amarilis

    Ha,ha, baset je bio jedan od mojih omiljenih, tj. želela sam tog psa, (kako li si samo pogodio, valjda nemam kratke noge i duge uši, odoh posle do ogledala da proverim). Međutim, moja dobra prijateljica, koja je inače i kinološki sudija i veliki ljubitelj pasa je veliki zagovornik teorije da psa treba izabrati prema karakteru, meni je izabrala kao odgovarjućeg škotskog ovčara, poznatijeg kao Lesi. Obožavala sam ga. Sad neću ti reči njeno obrazloženje da ne bude kao ono, nešto se pravim online važna.

  7. ТоМЦаа

    Благо вама људи, ја немам „газду“. А можда би ми требао, да још мало боље упознам себе. Питам се какав би мени одговарао.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *