KUKURUZ

posted in: Fikcija | 0

Vili sedi na zadnjoj palubi, sam. Katamaran je čvrsto privezan, a more u luci skoro potpuno mirno. Skiper je otišao negde u provod. Pre toga je proverio vezove i upalio ono idiotsko plavo svetlo ispod broda. Uradio je to namerno,  jer  zna koliko to nervira Vilija.  Uvek tako – ujutru će se on tobož izvinjavati što je “zaboravio”, a Vili će se nevešto praviti da mu nije važno…

Problem je u tome što Vili ne zna da uradi baš ništa na tom glupom brodu, čak ni da isključi kičerajsko podvodno svetlo. Jedino što zna je koliko iznosi mesečna rata za ploveću rugobu. I da će rate nastaviti da stižu, zauvek. Verovatno mu je zato Helga u toku takozvanog “kulturnog razvoda” i ostavila ovu neudobnu plastičnu kantu. Beskrajan niz pakosti i smicalica, čiji kraj se ne nazire a početak je davno zaboravljen.

Ispred Vilija stoji na stolu elegantna čaša belog vina. Vino se već ugrejalo. Somelijer u nekom jahting časopisu je napisao da se u tom vinu bogat voćni ukus breskve i smokve susreće sa mirisnom notom ruzmarina, uz lak aftertejst cimeta i dima…  U stvari bazdi na buđ i vinobran, i skuplja usta kao sapun. Šezdesetpet evra po boci – ako kupiš ceo sanduk! Vili ispusti neki čudan asmatičan pisak, na pola puta između zevanja i uzdaha:

– Uouh! Koji sam ja patetični luzer…

• • •

Filip je knjigovođa u ekspozituri velike banke u malom mestu, gde ga svi poznaju. Dres kod u banci je veoma strog pa Filip cele godine od jutra do večeri nosi odela i kravate. Osim kad je na odmoru. Onda se oblači kao tinejdžer. Pošto je Filip navikao da po ceo dan gleda samo u brojke, nije ni primetio da se tinejdžeri već 40 godina ne oblače tako. U stvari, učinilo mu se da se klinke ponekad kikoću kad prođu pored njega, ali nagađa da je to zbog njegove ćele, maskirane poslednjim preostalim pramenom kose.

Filip stoji nepomično na samoj obali, i odsutno jede sladoled na štapiću. Dva evra i devedeset za najobičniji sladoled je čista pljačka. Filip razmišlja o svojoj ćeli, klinkama, pljački, svom dosadnom poslu u banci… Sve vreme pilji kroz Vilija, kao da ga uopšte ne vidi. – Šta ću ja ovde? – pita se Filip. Dve mesečne plate za deset dana stresa i poniženja. Pljačka na svakom koraku, taksi do aerodroma, izuvanje cipela i pridržavanje pantalona bez kaiša, ponižavajući obrok u avionu i sedišta zbijena kao u nekom lošem vicu,  plaža kao mravinjak, deset evra da sedneš, još pet da ti sunce ne sprži mozak, dva evra za čašu vode, 50 centi za tuširanje, za WC, za taksu, za… Opsovao bi nešto gadno, ali Filip je fino ukroćen, dresiran i uškopljen primerak svoje vrste. Umesto toga sav njegov preostali gnev se usmeri na Vilija, i samo bojažljivo pomisli u sebi:

– Ovaj debeli bar zna zašto se cimao u ovu nedođiju…

• • •

Niki ima 6 godina. Njegov tata je krupan kao brdo, a šake su mu velike kao košarkaške lopte. To je zato što Nikijev  tata po ceo dan pravi velike i lepe kuće u kojima Niki i tata nikada neće stanovati. Zato što su oni siromašni. Ovo poslednje Niki ne razume baš najbolje, jer od kada pamti, njemu i tati je baš lepo u maloj sobici iznad picerije gospođe Đine. One iste koja mu je maločas dala klip pečenog kukuruza i rekla mu da se igra na nekom drugom mestu. Zato što mora nešto važno da priča sa njegovim tatom.

Niki u stvari najviše voli da sedi na klupici u luci, da klati nogama i gleda prolaznike koji gledaju brodove, ili slikaju zalazak sunca. Baš su smešni. Idu tamo, pa se vrate nazad, pa onda opet, i stalno nešto fotografišu. A kukuruz je super, upravo onakav kakve Niki najviše voli. Slan, vruć, ni suviše mekan, ni suviše tvrd. Kad malo razmisli – Niki nikada u životu nije jeo ovako dobar kukuruz. Zato ga jede polako, zatvorenih očiju.

Obuzela ga je neka neshvatljiva želja da ovaj trenutak potraje što duže.

Izgleda da tako sve počinje…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *