Mravi, cvrčci, i ostale barske mušice…

posted in: Fikcija | 3

cvrčak i mrav

Pijačni bife nije bio obična rupa. Pet stolova sa po tri strolice, naslonjenih na zidove uske duguljaste prostorije. Tesno, prljavo i zagušljivo… Ne, bila je to sasvim izuzetna rupa.

Tole je provirio kroz vrata plašljivo kao miš, stežući ispod miške svoju ofucanu violinu. Njegova najvrednija imovina, ako izuzmemo par zlatnih zuba. Nije imao čak ni kaput, već je prve pahulje snega stresao sa kariranog sakoa sa zadignutom kragnom. Nehajno je klimnuo nekolicini poznatih lica, dok je bezuspešno kroz gust duvanski dim lovio Živin pogled. Sav se skupio u ramenima, a na lice je navukao svoj najpitomiji prosjački osmeh…

Živa se pravio da ga ne vidi, i da je duboko zanesen brisanjem neke čaše. Na kraju mu dosadi ta surova igra i samo mahnu prljavom krpom. Tole skinu mokar paorski šešir, kao da se klanja, i u dva koraka se sruči na stolicu najbližu usijanoj peći.

U prostoriji je bilo toplo kao u paklu. Živa je znao da ljudi po ovakvom vremenu ulaze da se ogreju, ali i da se od vrućine ožedni… On je svoj posao radio sa izrazom ravnodušnosti i dosade, ali je bio tačan kao sat, pošten (za jednog konobara), i brz kao muva.

„Dečko! Daj ‘vamo još po jednu!“ – momak u kožnoj kamiondžijskoj jakni je teatralno galamio iako mu je šank bio na dohvat ruke.

„Odma’ dodje!“ – Živa je stvarno bio hitar kao dečko, iako već blizu šezdesete. U nekoliko štedljivih koraka prošetao je dva dupla vinjaka do ulaznih vrata, zamenio dve pepeljare, i naplatio jedno pivo. Za manje od minuta ponovo je sedeo na svojoj visokoj stoličici iza šanka. Stavio je ponovo svoje naočare za čitanje (debele kao pepeljare) i nastavio da prevrće novine. Glancajući čaše…

Galamdžija se i dalje bučno raspravljao sa svojim pajtašem. Kroz kakofoniju drugih glasova, košave koja je napolju urlala, i neke gnjecave muzike sa radija – ništa se nije moglo razaznati. Ipak je bilo očigledno da momci (dva nakupca koji celo popodne obaraju vinjake) više ni ne znaju oko čega se svadjaju. Onda galamdžiji, iz čista mira, Tole zapade za oko:

„A ti garagan? Ćeš da nam gudiš nešto, il’ si došao ovde da kuntaš, a rode?

Živa je znao Toleta čitavog života, ali nikada nisu bili prijatelji. Kao deca su se tukli kamenicama. Kad su malo poodrasli bilo je tu svega, psovki, i šamara, i probušenih guma na biciklu… Mirili su se i svadjali, zadirkivali i inatili celog života, kao neki cvrčak i mrav. Ali kad ostariš sve se stiša, pa ti i najcrnji neprijatelj dodje k’o rod-rodjeni. Dali zato, ili iz navike, tek Živa stade izmedju galamdžije i Toleta, kao neka mala planina od 135 kila:

“ Ako gospoda nemaju ništa protiv, ja bih da naplatim…“

“ Ma jel’ ti to MENE teraš?“ – vinjak je izbijao iz zajapurenog i na svadju spremnog gosta

„Gospodin zna da čita?“ – Živa uperi prstom na nekoliko požutelih papira okačenih iznad šanka:

„Čast svakom… Ne služimo pijane goste. Žao mi je, ali to su pravila kuće…“

„Kakva pravila? Kakva crna kuća? Šta lupaš? Ej, znaš kad ću opet da ti dodjem u ovaj tvoj ćumez? Jel’ znaš kad?“ – galamdžija besno baci par zgužvanih novčanica, ali iako „van sebe od besa“ – sačeka strpljivo kusur pre nego što izjuri napolje.

Ubrzo se i većina drugih gostiju razidjoše za svojim poslovima.

Živa ponovo sede na svoju stoličicu, i ponovo stavi svoje naočare. Dohvati ispod šanka jednu „nekrštenu“ flašu i nasu dva pića. Toletu je bez reči ili pogleda, samo spustio piće na šank, a ovaj ga munjevito dohvati, i vrati se za svoj sto. Živa sklopi novine, i za trenutak mu se učini kao da mu se košava obraća bubnjajući u užarenoj peći. Kao da mu je šaputala neke čudne, nesuvisle misli:

„O, da – vratićeš se, još kako! Zaglavili smo mi ovde. Svi. Oduvek i zauvek smo zaglavljeni u ovoj smrdljivoj birtiji. Niko nikoga ne voli. Niko nikoga ne može da smisli. Ali tu smo. I uvek se tu vraćamo…“ – sasuo je čašicu u jednom trzaju, kao da želi da spere taj fleš – kao gadan ukus u ustima.

A Tole je pažljivo i nežno njuškao svoje piće, grejao ga u šakama, i mljackao zamišljajući sapunasto-sladunjav ukus koji klizi niz grlo. Hteo je da dva puta uživa u njemu – jednom dok mu se nada – a drugi put dok ga se seća. Sve njegove brige, tuga, beda, zima, i bol – sve je to ostalo napolju, na lapavici. Uzdahnuo je duboko, prekrstio se, i…

A onda mu ruka sa čašicom zastade na tren, na pola puta od stola do usta. I u tom beskrajno kratkom trenutku – preplavi ga osećanje koga se sećao iz mladosti, kao kroz maglu:

„Život je baš lep.“

Save

3 Responses

  1. Dragana Amarilis

    Joj, iako to nije poenta tvoje priče, mene si sa opisom podsetio na one tamo devedesete, kada sam sticajem okolnosti živela u jednom podavlaskom selu. Sate i dane sam provodila u jednom bircuzu na autobuskoj stanici Laste, koji je izgledao, kao ovaj tvoj u priči a imao je i Živu i Toleta. A sneg pada, vetar duva, gde ćeš, kud ćeš, citiram te :„O, da – vratićeš se, još kako! Zaglavili smo mi ovde. Svi. Oduvek i zauvek smo zaglavljeni u ovoj smrdljivoj birtiji.“
    Super ti je priča.

    • miodrag ristić

      Zaglavili smo mi ovde. Svi.
      Ali zato sam nam ponudio dva kraja – da izabere svako onaj koji mu se dopada. Iako je to u stvari svejedno…

      A moje (lično) iskustvo sa kafanom je još starije od tvog. Jedan drugar nas je odveo (celo društvo, nas desetak) dalekih osamdesetih, na večeru u najgoru rupu u gradu. Sa sve pevaljkom koja peva na stolovima! Hteo je da nam (mladim, urbanim, gimnazijalcima) pokaže „pravi život“.

      Takva iskustva ti se duboko urežu u sećanje…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *