Novac

posted in: ekologija | 8
Na ovom istom mestu ću možda već u sledećem postu pisati o sopstvenom dvogodišnjem iskustvu u kombinovanom korišćenju GoogleAnalitics-a i AdWords-a, ili u prevodu: kako da višestruko uvećate posete svom sajtu (blogu) i dobijete najefikasniju moguću reklamu (PPC) koja se može kupiti… Možda će se neki od sledećih postova baviti otkrivanjem detalja o mojoj originalnoj verziji affiliate-programa koji treba da kolegama blogerima (i onima koji su spremni da to postanu) omogući REALAN i ZNAČAJAN prihod, do nivoa ekonomske nezavisnosti…
Ali danas želim da spasem dušu.

Živimo u svetu koji proizvodi otpad. Kada sam krajem osamdesetih proveo par godina u severnoj Africi, jedna od prvih impresija koju je ovaj živopisni deo sveta ostavio na mene bio je – otpad! U suvoj sub-saharskoj klimi odbačena ambalaža pokriva sve, i raste u slojevima. Mesecima nema kiše koja bi je oprala, a nedeljama ni vetra da je odnese, odbačen omot od čokolade ostaje da leži na istom mestu gde je pao… Milijarde petrodolara pretvaraju se u nepregledne gomile brendiranog smeća…
Živimo u svetu koji proizvodi otpad. Istinu koju je obasjalo Afričko sunce, nastavio sam da otkrivam i u drugim okolnostima, i na drugim meridijanima. Prošetam ponekad izmedju gondola u nekom supermarketu i pitam se: koliko dugo? Koliko časova će proći pre nego što SVAKI PROIZVOD sa bilo koje od polica ne završi (u najboljem slučaju) na deponiji? U proseku ne više od 3-4 dana. Svi ti divni proizvodi dolaze avionima, kamionima, brodovima – sa svih strana sveta, putuju nedeljama, prelaze desetine hiljada kilometara – da bi posle kraćeg zadržavanja u našem frižideru, ostavi  ili ormariću u kupatilu – svoj put završili u smeću!
Živimo u svetu koji proizvodi otpad. Posebno volim da šetam po čuvenom Pančevačkom buvljaku (onom „starom“ na kome se prodaje polovna roba). Uvek me ispuni nekom veselom ironijom susret sa „state of the art“ čudima tehnike i tehnologije koja su dovoljno mlada da još nisu za muzej, a dovoljno stara da retko ko zna čemu služe. Zamišljam da iza svakog bizarnog „gadžeta“, iza svakog artefakta čijih se „fantastičnih“ osobina još pomalo sećamo, ne retko uz dozu stida zbog sopstvene lakovernosti – stoji armija radnika, ogromne fabrike i beskrajan niz kontejnera koji su nekada davno otišli na sve strane sveta,  da bi  na kraju (samo retki primerci) završili u prašini nekih sličnih buvljaka… Aparati za snimanje ili reprodukciju slike ili muzike, mašine za merenje vremena ili težine, pripremanje hrane, uvijanje kose, masažu, seckanje i usitnjavanje, za sport, razonodu, zdravlje, iluzije svih vrsta…Milioni tona robe zbog koje su naši roditelji radili pola radnog veka, a koja se iz naših stanova tokom godina preselila na tavane i u podrume, da bi na kraju završila na deponijama ili buvljaku. Sve što je ostalo od ogromnih životnih napora i odricanja čitavih generacija. Gomila nepotrebnog krša i djubreta.
Pandemija vlada odavno: svima treba JOŠ! Svi toliko žele da poseduju da su spremni na žrtvu. Radiće KOLIKO GOD TREBA da bi stekli predmete želja. ODREĆI ĆE SE svih onih stvari od kojih smo sačinjeni, vremena, pažnje, ljubavi i prijateljstva – da bi napunili kolica u supermarketu. Zaboraviće kako izgleda zalazak sunca u polju, ptičija pesma u zoru, miris šumske jagode, ukus izvorske vode…
Odreći će se i zaboraviti još mnogo toga: Da nije važno na čemu slušaš muziku – nego SA KIM je slušaš. Da nije važno kako je ispala neka fotografija – nego da li je uhvaćeni trenutak vredan sećanja. Da nije važno šta je  bilo za večeru, već o čemu smo pričali i kako smo se proveli (i šta je bilo posle). Zaboraviće da nismo sazdani od etiketa, i da nismo rodjeni kao potrošači. Zaboraviće i da Hrist nije rodjen (i umro) da bi trgovci dva puta godišnje mogli da prave velike akcije…
Kad sve to zaborave osetiće da im nešto STRAŠNO NEDOSTAJE – samo neće znati šta. Osetiće da su bolno prazni i pusti, i da tu strašnu zjapeću rupu treba nečim zapušiti. Što pre, i čim bilo. Jer praznina je ono što nas boli, a u onome što smo zaboravili – je ono što nas čini srećim. I šta sad? Kuda? Kako?

A onda: juriš u supermarkete i šoping-molove! U butike i robne kuće! Na buvljake i pijace! Trpaj! Nosi! Troši! Radi! Grabi! Želi! Kupuj! Zgrći! Novo! Daj! Bolje! Hoću! Gomilaj! Slaži! Tovari! Tegli! Više! Vuci! Plaćaj! Još! Još! Još! Još! Još! Još!

Do kraja… 


A možda može i drugačije?
.

8 Responses

  1. Kajzer Soze

    Negde sam čuo priču za koju pojma nemam da li je istinita,ali nije toliko ni važno, ispričaću je kao jedan od primera za tvoj post.
    Naime, navodno je jedan naš gastarbajter u želji da se obogati kupio u nemačkoj halu na periferiji nekog Gelzenkirhenhofenhagena koja je pripadala nekoj ugašenoj fabrici i zbog manjka interesovanja bila smešno jeftina. Dovitljivi Srbin je zgrnuo silnu lovu, pakujući u dotičnu halu otpad za koji su ljudi davali LOVU da ga se otarase. Kada je napunio halu, jednostavno je okrenuo ključ u vratima i – otišao ostavljajući Nemcima da se jebavaju kako znaju sa tim raznovrsnim otpadom. Tako se i kod nas rešvaju stvari.Otpad je u svim sferama života i društva – od ulice,preko šole i televizije do vrha vlasti i ostavlja se u nadi da će volšebno nestati sam od sebe.

  2. Miodrag Ristic

    @Kajzer Soze – "Okrznuo" si poentu: ceo naš život se vrti oko pravljenja i "sticanje" otpada. To nije "nusproizvod" – već GLAVNI proizvod, skoro svega što radimo…

  3. Cyber Bosanka

    Odlican tekst… Napisao si ono sto je sustina svega, a tako malo ljudi je toga svjesno

  4. Miodrag Ristic

    @milko grmuša – rano je za ironiju (a kasno za kafu). Možda pivo? Ili još bolje – vino?

    @Cyber Bosanka – naša je generacija u šizofrenoj situaciji: mnogi su SVESNI, ali nemaju mnogo opcija… Najviše što MOŽEMO da učinimo je da "širimo virus" – i nadamo se da još ima šanse.

  5. Retka Zverka

    Nema tih para koje mogu da zakrpe ispraznost i nebuloznost "savremenog" čoveka. A i šta će nam? Pare je izmislio rogati da zajebava narod i to mu tako dobro ide. Ćao, odoh da pravim shopping listu. :-))

  6. amarilis.online

    Tužno je to. Deponije su postale drugo ime za ovu našu Srbiju. Odeš u prirodu daleko od grada i saplićeš se flaše koka kole i najlon kese. Bogovi su odavno pali na teme i nisu mrdnuli iz tog položaja. Tako da je ostao čovek da sam sebi pomogne. Ali nema kad. Što reče Zverka, mora se u shopping!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *