Šta se desilo sa vrapcima?

posted in: Flash-backs, pametovanje | 0

Postoji jedna, već pomalo bajata, priča u vezi vrabaca. Ono-kao: kad smo mi bili deca nisi mogao da se spaseš od tih letećih miševa (ako su golubovi leteći pacovi, vrapci bi po toj logici, you know…) A sad ih nema ni za lek. Šta im se to desilo?

I onda slede najneverovatnije teorije: zagađenje, pesticidi, herbicidi, osiromašeni uranijum, gačci (velike crne ‘tičurine koje su kao-slučajno migrirale baš iz Rusije), chemtrails, kineske žute bubamare, Monsanto i GMO „an general“, bezolovni benzin, antibiotici, vakcine (nisam još čuo, ali ne bi me ni čudilo), gladni penzosi, turbo folk, digitalizacija televizije, usmereno obrazovanje, privatizacija, Sloba i Mira, Vučić, Dos, G17+ (i Dinkić, personalno), izbeglice, kapitalizam (tj. država – jer oni su za sve krivi), gej lobi (nek se nađe, da ne bude da su diskriminisani), Holivud, Nato, Harp (ruski ili američki, svejedno) Bugari, Hrvati, i ostali (za svaki slučaj), mobilni telefoni, Internet…

Unapred se izvinjavam svima koje sam propustio da pomenem. Ali kao i da jesam – jer SVI ste nedužni.

Zašto?

Pa zato što su vrapci živi i zdravi, i trenutno ih na moje dve breze ima pedesetak. Jedu one bljutave rese, cvrkuću, i po svoj prilici se dobro zezaju. A da pritom pojma nemaju da se oko njih diže neka frka.

– Da, ali nema ih u centru grada… – ili već nešto u tom stilu će reći prosečan polupismeni teoretičar.

Iskreno, nemam pojma šta bih im odgovorio. Možda vrapcima nije prijatno da ih privatizovani radnici, reformisani penzioneri, i druga sirotinja gledaju pohotljivo? Ili su ih smorili dočeci sportista i drugi kulturno umetnički-programi? Stvarno ne znam, a nije me mnogo ni briga. Ali eto, ako mogu bar malo da doprinesem, smirivanju strasti i brisanju prašine sa krhotina ostataka zdravog razuma.

Makar da nekog od vatrenih antivaksera odgovorim od upuštanja u ornitologiju? Unapred zahvalan, i srećan zbog tog malog doprinosa. Toliko od mene.

Za dan bezbednosti, ako me se sete – sete… To je bila samo moja dužnost….

A i ako vam je baš jako stalo do vrabaca, posadite jednu brezu. Još bolje dve ili tri (meni se jedna odmah osušila). Dvadeset-trideset godina kasnije imaćete mnogo više vrabaca nego što vam je realno potrebno. Nema na čemu.

Samo, šta ako nemate dovoljno volje, strpljenja ili vremena, za to smaranje? Juri sadnice, ašov, pa onda kopanje, zalivanje, pa onda čekaj dok ne osediš… Ma daj, ti se sigurno šališ? Koga uopšte briga za vrapce?

BINGO! TO i JA kažem.

Al’ što volem da ga zakomplikujem…

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *